RETROSPEKTIVA LJUBE BABIĆA

Sa svoga je prozora gledao žalobne i prosvjedne povorke i pretvarao ih u remek-djela

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 12.12.2010. u 19:26

Slikao je povijest koja se nekad s crnim, a nekad s crvenim zastavama valjala zagrebačkim ulicama

Na dan kad je umro car Franjo Josip, 21. studenoga 1916., sve su ulice Zagreba bile u crnim zastavama. Inspiriran ovim prizorom Ljubo Babić, koji tada ima 26 godina, popeo se na drugi kat zgrade u Ilici i s prozora svojeg ateljea počinje slikati nezaboravan prizor mase ljudi u Mesničkoj. U prvom planu je crna dugačka razderana zastava, iza nje su prijeteći oblaci, a ispod prolaze ljudi zabilježeni kao male figure. “Sve se oko mene raspadalo. Jama je bivala sve dublja” zabilježio je umjetnik koji kroz slike zastava bilježi zapravo trenutke kad povijesni događaji nadvladavaju svakodnevicu. I tako čini četiri puta. Posljednji put slika Ilicu nakon smrti Stjepana Radića, 1928. godine.

Protiv diletantizma

“Crna zastava” nalazi se na početku umjetnikove velike retrospektive u Modernoj galeriji, koja se otvara u utorak.

Slikar Ljubo Babić odrastao je u plemićkoj obitelji: sin je suca Antuna Babića i nećak pisca Ljube Babića starijeg, koji je poznatiji kao Ksaver Šandor Gjalski. Ipak, njegov otac u početku nije blagonaklon prema sinovu odabiru: “Ti, tepec, ja bi tebe za nadbiskupa zagrebačkog, a ti hoćeš biti maler”. Oca nije poslušao, barem ne dobrim dijelom, budući da se, osim slikarstvom, bavio nizom stvari. Karizmatični Ljubo Babić bio je, naime, najutjecajnija osoba u likovnom svijetu na početku 20. stoljeća: slikar, scenograf, autor sjajnih plakata, kustos brojnih izložbi, književnik, povjesničar umjetnosti, utemeljitelj Moderne galerije i njezin prvi ravnatelj... Jedan je od najkompleksnijih ličnosti svojeg vremena, no nije ga samo njegova interdisciplinarnost činila posebnim: iako su i u ovo stoljeće prešle priče o njegovoj arogantnosti, svoje je slušateljstvo na predavanjima znao zadiviti erudicijom i humorom.

Radio je i prve sustavne prikaze hrvatske umjetnosti, pa, razumljivo, nije mogao izbjeći velike polemike. On je sam pisao da se bori protiv “diletantske sredine”.

Inspiracija Krleži

Odmah nakon “Crne zastave” na izložbi slijedi slika koja Ljubu Babića prikazuje u posve drugom svjetlu, ne kao radoholika nepresušne energije, već kao ljudsko biće ispunjeno dubokom boli. Autoportet umjetnika pred izlogom, nastao je 1929. godine, samo nekoliko mjeseci nakon što je prerano izgubio kćer. Shrvani je Ljubo Babić u sivom odijelu, promatra zagrebački izlog u kojemu su osmrtnice, u pozadini su sivi ljudi, zamotani u kapute, skriveni od nevremena i od našeg pogleda. Umjetnik gleda sebe u izlogu, a zapravo gleda direktno u nas.

Babić je, po svojoj prilici i inspiracija za lik melankoličnog slikara koji sumnja u sebe u Krležinu Povratku Filipa Latinovicza, i po svojoj prilici, njihovo je prijateljstvo zato i prekinuto, što je velika šteta jer su iz zajedničke suradnje nastale sjajne stvari: primjer su plameni jezici po čitavoj površini za “Plamen” i motiv crne rešetke iza koje lete tri crvene ptice, za “Književnu republiku”. Babićev je opus neujednačen jer se rasipao na toliko strana, no portet Krleže kako uranja u tamnu pozadinu je sjajan.

Hvali ga i Vera Horvat Pintarić koja u svojoj knjizi “Tradicija i moderna” piše kako je “Crna zastava” iz 1916. godine najbolje naslikana zastava u hrvatskom slikarstvu, a “usporedi li se sa slikama zastava što su u europskom slikarstvu nastale prije, pa i poslije tog datuma, ona je izvorna zamisao”.

Djela iz privatnih zbirki

Neke od slika na izložbi nismo imali prilike vidjeti više od trideset godina, primjer su “Crveni stjegovi” iz 1919. godine koji se nalaze u jednoj privatnoj zbirci. Umjetnik je, naime, sliku prodao odmah nakon što ju je naslikao. Vidjet ćemo i manju verziju koja se nalazi u Hrvatskom povijesnom muzeju. Zbijeno je mnoštvo u zakrivljenoj ulici, ljudi su ovdje tek tanke crne mrlje.

Sam Babić je bio zapisao: “Slika je nastala u predvečerje, kad se ogromna masa ljudi spuštala niz Mesničku ulicu noseći Crvene zastave. To je bila ona poznata pobjeda radničke socijalističke stranke u zagrebačkoj komuni”. No, on nije prenio euforiju, već je to zapravo jedan mračan prizor.

Sjajne scenografije

Sjajan je i prizor s nogometne utakmice Hajduk - Građanski na Concordijinom igralištu u Zagrebu 1924., prizor koji je sasvim ispred svog vremena po gotovo apstraktnoj kompoziciji trave nogometnog igrališta. Mogu se vidjeti i Babićevi putopisi po Španjolskoj: melankolični gradovi, prizori pogreba na selu, ljudi pokraj mora, plesačice u noćnim klubovima...

Kasnija djela, poput Rodnog kraja, otkrivaju umjetnikov odnos prema tradiciji.

Izložba ne zaboravlja niti sjajne scenografije za koje je 1925. dobio i Grand Prix na svjetskoj izložbi Expositions des Arts Decoratifs. Za scenografiju se interesira od malih nogu, opremajući školske predstave. Antologijska ostvarenja napravio je u suradnji s Brankom Gavellom, a primjer je Richard III.

Velika i važna generacija 1920-ih

Na retrospektivnoj izložbi koju je radio četveročlani kustoski tim na čelu s ravnateljicom Moderne galerije Biserkom Rauter Plančić (Ivanka Reberski, Lada Bošnjak, Libuše Jirsak) bit će pokazano čak 200 radova. Neke od radova iz privatnih zbirki, poput velike verzije “Crvenih stjegova” iz 1919. godine, imat ćemo prilike vidjeti nakon više od 30 godina, koliko je prošlo od Babićeve poslijednje retrospektive, održane 1975. godine. S Ljubom Babišem nastavlja se niz velikih izložbi koje revaloriziraju radove umjetnika stasalih dvadesetih godina prošlog stoljeća. To je generacija nakon Vlahe Bukovca i njegove zagrebačke šarene škole, čiji su predstavnici sve popularniji u kustoskim, ali i kolekcionarskim krugovima. To su, u prvom redu, Vilko Gecan, Milivoj Uzelac i Marijan Trepše, čiju retrospektivu upravo gledamo u Umjetničkom paviljonu. Za punu sliku nedostaje još Vladimir Varlaj, pa se nadamo da ćemo uskoro imati priliku pobliže upoznati i njegov opus, a vrlo korisna bila bi i ponovna podsjećanja na opuse Vladimira Becića i Jerolima Mišea, kojeg smo djelomice upoznali u galeriji Adris.

1890. rođen je u Jastrebarskom u obitelji kojoj je Karlo VI Habsburški 1716. godine podijelio plemstvo. Stric mu je Ksaver Šandor Gjalski, pravim imenom Ljubo Babić stariji.

1908. na poticaj oca, suca Antuna Babića, upisao je Pravni fakultet, ali ga nije završio. U Münchenu diplomira na Likovnoj akademiji, a u Zagrebu povijest umjetnosti na Filozofskom.

1914. u ateljeu u Ilici otvara modernu slikarsku školu, za nove generacije. Iste godine počinje prijateljstvo s Krležom koje traje sve do “Povratka Filipa Latinovicza”. “On je neurotik. Uostalom, volio sam ga više nego on mene” kasnije je izjavio književnik.

1919. Postaje prvi kustos Moderne galerije u Zagrebu. Za stalni postav otkupljuje djela dotad skoro nepoznatog Josipa Račića. Autor je niza sustavnih pregleda hrvatske umjetnosti, zbog čega mu nije nedostajalo neprijatelja.

1920. Putuje godinu dana po Španjolskoj i nastaju sjajni reportažni putopisi

1925. dobiva Grand Prix na EXPO-u u Parizu za svoje scenografije

1974. umire u Zagrebu

Izdvajamo