ANA KNIFER

SAMA U AKCIJI ZA SPAS ATELJEA JULIJA KNIFERA Čekali smo svoj red. No kako me osoba iz Grada zadužena za nas ignorira, počela sam sama iseljavati građu

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 07.05.2020. u 08:31

Zagreb, 090914.
Ana Knifer, kcerka Julija Knifera postavlja izlozbu oko 400 radova svog oca u Muzeju suvremene umjetnosti. Povodom toga razgovara i s Dobroslavom Silobrciem. Na fotografiji: Ana Knifer i Dobroslav Silobrcic.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Ana Knifer

 

“Pacerski sklepan Zakon o obnovi zgrada od potresa ide na prvo čitanje u Sabor. Dva mjeseca nakon potresa nije donesen nikakav plan o sanaciji zgrada, a ne postoji ni strategija obnove koja bi uključivala i regulaciju parkiranja, ali i kretanja gradom. Stanovnici Zagreba žrtve su talačke krize izazvane nadmetanjem i kokošarenjem stranaka. U stvarnom životu to izgleda ovako.

Fotogalerija ateljea mog oca. Ispočetka se činilo da oštećenja nisu strašna, ali nosivi zidovi su počeli popuštati, krov se srušio, kiša je ušla u atelje gdje čuvamo arhivsku građu koju proteklih dana iseljavamo.” Status je to koji je stavila na društvene mreže Ana Knifer, kći poznatog slikara Julija Knifera.

Julije Knifer na prozoru stana gdje je sad atelje

 

Odlazak u Pariz

U Amruševoj ulici, naime, stran je u kojemu je svojedobno živjela tročlana obitelj Knifer, Julije, supruga mu Nada i kći Ana. Kako nikada od grada Zagreba nije dobio atelje, on je i stvarao i živio s obitelji u ovom stanu. Atelje je dobio potom od Pariza, kamo se preselio, među ostalim, i zbog nerazumijevanja okoline.

​Je li mu bio problem stvarati u obiteljskom okruženju, bez ateljea koji pruža potrebnu samoću? “Ja sam bila jedinica i bila sam dobro dijete pa se ne mogu sjetiti da se nije mogao koncentrirati. No, doma je uglavnom radio grafite na papiru, i to po noći. Često sam noću, kad bih se nakratko probudila, znala čuti šum grafita po papiru. Doma je bilježio i dnevničke zapise. Veće je slike ipak radio izvan stana”, govori. Donedavno je s obitelji živjela u tom stanu, no iselili su se i želja joj je ovaj prostor prenamijeniti u buduću memorijalnu zbirku.

U zgradi nosivi zidovi popuštaju, krov se urušio i kiša je već prodrla u arhivu

 

U ovom su stanu prije potresa bile i Kniferove umjetnine, no brzo su ih nakon potresa iselili i premjestili na sigurnije mjesto. Osim slika, danas se nalazi i arhiv s plakatima kojih je dio stradao u potresu, te golema biblioteka s najviše knjiga s područja filozofije, ali i djelima književnika kao što su Joyce, Kafka, potom Beckett, čija je književnost apsurda bila vrlo bliska Kniferovim radovima. Sve to iseljavaju.

Je li tražila poseban status u tretiranju stana poslije potresa? Riječ je, naime, o stanu autora od izuzetne važnosti za našu povijest umjetnosti, eventualnoj budućoj memorijalnoj zbirci. Odgovara da nije ništa posebno tražila: “Zgrada u Amruševoj ulici u kojoj se nalazi atelje poprilično je stradala kao i čitava ta ulica.

No, ja ne tražim ništa što ne bi trebalo biti dostupno bilo kojem građaninu Zagreba, tražim da se napokon donese zakon, da se bilo što počne raditi. Svi čekaju taj zakon prije nego što krenu u obnovu, nitko ne želi uzalud trošiti novce jer ne znaju što će im od troškova biti pokriveno, a što ne. No, niti nakon dva mjeseca stvari se ne pomiču s mjesta. A obnova bi trebala biti prioritet.”

Drugim riječima: “Nismo tražili protekciju, nismo se obraćali višoj instanci jer čekali smo svoj red. Pristojno, građanski. Prošlo je skoro dva mjeseca, naš ađutant u GKSK, izvjesni gospodin Tuškan, ne javlja se na telefon. Stanari te nesretne zgrade su se privremeno odselili. Koliko ljudi u centru živi u hladnim stanovima, bez grijanja, a sada i kiša. Svi čekaju the zakon”.

U Knferovu ateljeu nalazio se i arhiv s plakatima kojih je dio stradao u potresu, te umjetnine koje su odmah iseljene

 

Ideja o zbirci

Na početku, govori naša sugovornica, atelje nije izgledao strašno, no s vremenom se počeo urušavati “Počela je padati žbuka. Atelje je na četvrtom katu i kada su rušili dimnjak, a morali su ga rušiti, gotovo sve je propalo. Priča je to slična mnogima koji se nalaze u centru Zagreba.

Mi smo redovito ulagali u održavanje stana, no zgrada je stara. Mnogi ljudi koji žive u centru nemaju novaca za obnovu, a često je riječ o starijem stanovništvu, onima koji su već u penziji. Ova će obnova biti kulturna revolucija kakvu niti Mao Tse Tung nije uspio napraviti”.

U ovoj je ulici Ana Knifer, odrasla između Zagreba i Pariza, provela dobar dio djetinjstva:

“Nas smo troje, tata, mama i ja, živjeli na prostoru od sedamdeset kvadrata. Sada je to prostor ateljea u kojemu čuvamo mnoge važne stvari vezane uz opus mojeg oca. Drugi, pak, dio umjetnina i arhiva iz kasnijeg razdoblja nalazi se u Parizu.”

​Naša je sugovornica više puta spominjala ideju o memorijalnoj Kniferovoj zbirci: “Želja mi je da se sačuva barem dio građe kako bi bio dostupan umjetnicima, studentima i slično. No, nisam za to imala priliku. Bez obzira na to, svi koji su zainteresirani imaju pristup, ja im otvorim vrata.”

U više je navrata pokušavala dogovoriti memorijalnu zbirku, no “nije bilo sluha. Kontaktirala sam i bivše ministre kulture oko toga. Nije uspjelo pa mi se nije dalo trošiti vrijeme. Da budem posve iskrena, s aktualnom ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek nisam još niti razgovarala o tome.”

Nakon potresa, kaže, neki su plakati stradali, no može ih se popraviti. Srećom, umjetnine koje su bile u stanu, s motivima znamenitih Kniferovih meandara, nisu stradale. “Bile su zapakirane jer se trebala održati velika retrospektivna izložba u Grazu u Neue Galerie u sklopu muzeja Joanneum 23. travnja. Izložba je sada pomaknuta na rujan. Nisam bila previše zabrinuta za slike jer sam znala da su zapakirane. Ipak, odmah smo ih nakon potresa preselili.

 

Zapravo, najviše zbog čega sam trčala odmah u ovu ulicu bila je jedna Kožarićeva skulptura koja se nalazi u sklopu ateljea. To je nogometaš kojeg je napravio za mojeg oca. Ruka je skulpture napuknuta, no ipak je preživio”, kaže. Skulpturu je Kožarić, Kniferov prijatelj i sudrug iz umjetničke grupe Gorgona, napravio jer je autor meandara bio veliki ljubitelj nogometa. Poznata je njegova izjava da “jedan gol Dražana Jerkovića vrijedi koliko četiri Cézannea”, koju je, doduše, izrekao kako bi isprovocirao javnost na razmišljanje. No, nije teško zamisliti zašto je cijenio perfekcionizam ovog golmana. I on je bio perfekcionist.

Povjesničarka umjetnosti Ana Knifer kao i njezin otac živi na dvije adrese, u Zagrebu i u Parizu. U Parizu su umjetnine u depoima, tamo je i drugi dio arhive. “Moj je otac atelje dobio od grada na korištenje. Plaća se stanarina, no manja. Otkupili smo tamo i manje potkrovlje.”

 

Interes za istok

Julije Knifer, koji se opsesivno bavio temom meandra, za vrijeme svojeg je života bio prepoznat od struke, no ne i šire javnosti. To se promijenilo nakon njegova nastupa na Venecijanskom bijenalu, no samo tri godine nakon tog nastupa, 2004. je preminuo. Danas ga izlažu u vodećim svjetskim galerijama.

Obara rekorde i na aukcijama. Primjerice, svojedobno je “Kompozicija no. 12” iz 1969. godinu prodana za 161.000 eura na aukciji u bečkom Doroteumu. Postala je tako najskupljom umjetninom suvremene hrvatske umjetnosti. Što se promijenilo, u odnosu prema ovom umjetniku, pitamo slikarevu kćer. “Dosta se toga promijenilo. Nakon pada Berlinskog zida umjetnost s Istoka postajala je postepeno sve interesantnija. Interes u pravilu uvijek raste nakon umjetnikove smrti.

Osim toga, moja mama Nada jako je dobro i strukturirano vodila očev opus, a ja sam nastavila taj ozbiljan posao”, kaže Ana Knifer i na kraju razgovora upućuje na probleme na našem tržištu umjetnina, ukoliko, nadodaje, ono uopće postoji: “Kod nas je potrebna struktura za suvremenu umjetnost jer je to posao i za umjetnike, ali i za državu koja ubire porez. Naše je tržište nepostojeće, njime vladaju kriminal i falsifikati. Mora se donijeti zakon kojeg ćemo se držati.”

Izdvajamo