Koliko je godina Braco Dimitrijević mogao imati kada je prvo načinio, a tek onda izmislio zastavu Svijeta? Petnaest?
Taj rad, koji ćemo vidjeti sutra, u četvrtak, nekoga travnja 2017. godine, na umjetnikovoj retrospektivnoj izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti, sublimira gotovo sve elemente njegova budućeg životnog djela: strategiju slučaja, ideju da je umjetnik svatko tko namjerno ili nenamjerno intervenira na vizualno stanje stvari, historijsku i posthistorijsku svijest, kritiku političkog sustava, dekonstrukciju i destrukciju vladajuće ideologije putem humora… A zastava Svijeta, ili “Zastava Svijeta”, jer je to sad naziv umjetničkog djela, bijela je krpa kojom je mladi umjetnik, ustvari umjetnikov sin, sarajevski vunderkind o kojemu je Hajrudin Šiba Krvavac snimao dokumentarni film, brisao svoje kistove. Na njoj su, na toj zastavi, potencijalno sve žive boje, sve boje svijeta. (O čemu je najbolje i najtačnije u jednome kratkom pjesničko-esejističkom tekstu pisao Semezdin Mehmedinović.) Braco je s barke na kojoj je plovio po zatonskom zaljevu skinuo onu pravu, tada valjda jugoslavensku zastavu, i zamijenio je svojom zastavom Svijeta. Tako je, dakle, započela povijest konceptualne umjetnosti u Malom Zatonu, Dubrovačkom primorju i u Hrvatskoj. I bio je to jedan od početaka konceptuale uopće. Jedna od doista rijetkih stvari kada se u našim krajevima zbivala kad i u svijetu, bez kašnjenja, imitiranja i kopiranja.
Nekoliko godina kasnije pokušao se upisati na zagrebačku Likovnu akademiju. Glatko su ga u prvi mah odbili. I dobro je da su tako učinili. Bio je to neki drugi Zagreb, u kojem je postojala svijest o estetskome činu. Braco je, bit će, odbijen zbog viška samopouzdanja. Sve ga je išlo, sarajevskoga mangupa iz dobre kuće, i trebalo mu je nešto što će ga malo obuzdati. Poslije su ga, naravno, primili, ali Bog zna jesu li i zbog toga zažalili. U Zagrebu, na studiju, nastaju njegovi rani radovi - precizno reprezentirani na izložbi - iz kojih će se zatim granati i razvijati njegova buduća dijela, a onda i kasni Bracini radovi. Opus obilježen vrlo jasnim kontinuitetom, razvojem ideje i svijesti o umjetničkom djelu, o vremenu i o historiji, vlastitoj i općoj.
U Sarajevu se pred velike praznike, Dan mladosti i Dan Republike, velika Titova slika izlagala iznad Vječne vatre, na pročelju Službe društvenog knjigovodstva, tako da bi ovladala najmarkantnijom vizurom grada, samim njegovim jezgrom. Sve što je bivalo izvan dosega te slike, i Titova brižnog poluprofila, ostajalo je izvan Sarajeva. Po drugim, manje važnim fasadama, i na drugim mjestima, izlagani su portreti drugorazrednih vođa revolucije. Tako je to bilo u gradu u kojem je Braco Dimitrijević odrastao, a tako će biti i desetljeće i pol kasnije, kada naša generacija bude odrastala. Samo što će u to vrijeme već postojati njegov komentar rečenog kulta, koji će, međutim, biti osmišljen i premijerno proveden u - Zagrebu.
Gigantske fotografije slučajnog prolaznika, od onoga prvog - umirovljenika Tihomira Simčića, koji je slučajno posegnuo za kvakom jednoga haustora u Frankopanskoj i za vječnost je otisnuo u glini, preko slučajnih prolaznika u brojnim europskim gradovima u kojima je Braco ponavljao, varirao i transformirao svoj koncept, bile su komentar, i to vrlo razoran, bezobrazan, ideološki neprihvatljiv, rugalački, koji ga već na početku čini politički angažiranim, opasnim umjetnikom, iako će ga malo tko poslije tako percipirati. Zanimljivo je, međutim, kako je ono što se u početku moglo shvatiti kao kritika jednoga socijalističkog, autoritarnog kulta, savršeno funkcioniralo i na slobodnom Zapadu. Samo bi se mijenjali kod poruke i njezin kontekst, a bit je bila ista. Nema ničega važnog na komunističkom Istoku što ne postoji i na kapitalističkom Zapadu.
Slijede biste slučajnih prolaznika, obelisk u čast dana kada je rođen jedan od njih, portreti… Ideja je u suštini neostvarljiva, ali je važna kao sama ideja, kao koncept: upotrijebiti sva umjetnička sredstva, poslužiti se jezikom umjetnosti, svim njegovim povijesnim varijetetima i stilovima da se proslavi slučajnog čovjeka. I tu smo kod jedne vrlo važne karakteristike i preduvjeta svih umjetničkih strategija Brace Dimitrijevića, koji ga razlikuju od brojnih njegovih suvremenika, a onda i od one konceptualističke i postkonceptualističke sljedbe koja je nakon njega stupila na scenu: on vlada slikarskim i kiparskim tehnikama, vlada umjetničkim zanatima, odličan je dizajner i ilustrator.
U njegovom slučaju konceptualna umjetnost nužno ne podrazumijeva odustajanje od štafelajnog slikarstva - a pogotovu ne podrazumijeva odsustvo talenta i zanatskih pretpostavki za bavljenje njime - nego je njemu sve, pa onda i štafelajno slikarstvo, samo još jedno pored niza drugih sredstava u ostvarenju ideje i koncepta. Ako treba, dakle, Braco će slikati i vajati. I to se na izložbi itekako vidi, i predstavlja neke od njezinih sasvim neočekivanih i ganutljivih vrhunaca.
Ima tako jedan zatvoreni prostor iza paravana, jedna bijela kutija, bijela pećina, oslikana sa svih strana, s nekim magičnim mačkama koje se kreću po zidovima, iza kojih kao da postoji neka velika, arhajska legenda, a ima u tom prostoru i jedna zlatna glava na kokosovom orahu, već viđena nekoliko godina ranije, i sve to, pogotovu ako je čovjek unutra sam, jedan je od najmoćnijih vizualnih doživljaja koji sam u posljednjih puno godina doživio. Tu zbilja više nije riječ o konceptuali, nije riječ o ideji i o slučaju. Ili je riječ o svemu tome, ali u službi - slike. Čiste slike.
Uz Marinu Abramović Braco je Dimitrijević najrelevantniji je i u svjetskoj povijesti suvremene umjetnosti svakako najznačajniji umjetnik na ić. Njegova retrospektiva u Muzeju suvremene umjetnosti, iako i ne zaprema neki baš veliki prostor, jasno pokazuje zašto tako jest. Inače, s ovom činjenicom nekih naročitih problema ne samo što se nema u Parizu ili Londonu, nego je ona opće mjesto i u Beogradu ili Sarajevu. U Beogradu, od kojega se Braco Dimitrijević iz različitih razloga u jednome trenutku gospodski diskretno odmakao, i u Sarajevu, koje inače slabo podnosi one svoje odmetnute kćeri i sinove koji su ga fizički napustili i nadrasli.
Ali Zagreb kao da s njegovom veličinom ima nekih problema, pa se onda pod egidom likovnih kritika o Braci Dimitrijeviću pišu budalaštine i nekako ga se pokušava udjenuti u nekakva lokalna nabrajanja, tako na treće ili četvrto mjesto, iza naše ugledne umjetnice, a ispred našega profesora književnosti kojemu se u životu baš i nije ništa radilo, pa je odlučio biti konceptualni umjetnik. Biva, Braco mu omogućio izmislivši umjetnost i umjetnički žanr baš za takve. E, pa neće biti da je tako!
Šteta zbog takvih, budući da je Braco Dimitrijević doista jedan od onih rijetkih - pokušavam se sjetiti drugih, javim vam kad se sjetim - svjetskih umjetnika, pisaca, glazbenika formiranih u Zagrebu. Trebalo bi ga paziti kao bubamaru na dlanu i još ga moliti za što više njegovih djetinjih hirova ili ogovaranja suvremenika.
Inače, u njegovom umjetničkom bezobrazluku, u humoru njegovih radova, u gegovima, štosovima, anegdotama kojima se služi stvarajući svoje krajnje ozbiljno djelo i svoj veličanstveni komentar svjetske povijesti i povijesti svjetske umjetnosti, nešto je vrlo karakteristično sarajevsko. Kada bi bilo vremena i mjesta, mogao bih vam ispričati kako se Braco Dimitrijević rađao iz duha Sarajeva, ali i kako su ispod Bracina šinjela izlazili sarajevski neoprimitivci, Zabranjeno pušenje i ostali… Sve njih karakteriziraju vrlo jasna, precizno plasirana poruka, i svijest o društvenome i povijesnom kontekstu, svijest o cjelini svijeta. Upravo ono čega u loših konceptualnih umjetnika nema. Sačuvaj nas Bože mutna i nejasna koncepta za čije razumijevanje ti treba da si hafiz za Heideggera i Žižeka.