U našim razgovorima Željko Zorica preskočio bi sebe i svoju obitelj, a držao se osnovne teme: akcija, performansa, predstava, hepeninga ili festivala na kojima je trenutačno radio. Za njega je intimno bilo ono radno, preciznije kreativno. A ticalo se avangarde, alternative, govorilo se: subkulture.
Za jednog izdavača Zorica je napravio o sebi kratku bilješku od samo nekoliko redaka u koju stane vrlo malo, zapravo ništa od mnogih kulturalnih stvari i poduzeća kojima se bavio i koja je ostvario: “Rođen je 1957. u Zagrebu. U hrvatskoj kulturi djeluje od 1976. godine i to na područjima kazališta (scenograf, lutkar, redatelj, pisac), filma, stripa, ilustracije, likovnosti, grafičkog oblikovanja i literature. Dobitnik je nagrada za kazalište, design, strip i scenografiju. Živi i radi u Zagrebu”.
Radikalni plamenci
Drugim riječima, prije kulturni djelatnik, radnik, nego umjetnik, i to posve samozatajan, škrt i odmjeren na riječima, precizan.
Sve dok ga nisam zamolio da mi bude scenograf u jednom TV serijalu o kerestinečkim žrtvama (Adžija, Cesarec, Keršovani, Prica), poznavali smo se samo iz viđenja. To je bilo prije 30 godina, početkom 80-ih. Glumica Vladica Milosavljević pjevala je jedan šlager iz 30-ih godina 20. stoljeća, plesači su plesali i ljubavni parovi zijevali za stolovima. Zorica Šiš trebao je ukrasiti pozornicu u Gradskom podrumu. Na snimanje je donio ružičaste plamence, pink flamingos. Pomalo radikalno, ali zašto ne. Serijal smo snimili, no nikada nije javno pokazan iz tzv. ideoloških razloga.
Prije dvije godine, 2011., Zorica, kojega smo zvali Šiš, napravio je proslavu Kugla glumišta s kojim je njegovo ime neraskidivo povezano. Trideset pet godina od Kugline prve pojave u javnosti, davne 1976. To se službeno zvalo: “9. festival prvih; tema: nepoznate umjetničke prakse 70-ih + 80-ih XX. stoljeća”.
Iz Amsterdama je doputovao Damir Prica Capri, negdašnji član Haustora, iz Kopenhagena glumac Domagoj Burić Kićo, kojega mediji slave kao dansku filmsku zvijezdu. Pa ipak, nas iz Zagreba došlo je na savsku obalu svega 40-ak. Tako, zapravo, Zagreb ljubi svoju umjetničku alternativu, i avangardu, na riječima glasno, distancirano na djelima.
Zagreb u Kopenhagenu
Pretpostavljam da je Šiš računao s ironijom, svojim jakim oružjem, birajući baš prostor jedne ugašene tvornice za proslavu jedinstvene ali zaustavljene Kugle. Vodeći mediji u socijalizmu tretirali su avangardne kazališne skupine kao grupe građana, kao nužno zlo. Na ekranu Jedinstva redale su se pokretne slike iz spomenara Zagreba i Hrvatske: stripovi ZZOT-a, animirani filmovi Helene Klakočar, Mirjane Vukadin i Nicole Hewett Brown; igrani filmovi u jednom kadru - nekad bismo rekli eksperimentalni - te snimke pojedinih predstavljanja Kugla glumišta. Caprijev saksofon izdužio se do bola, praćen trubom Igora Pavlice. Na ekranu je bljesnula pojava pokojne glumice Dunje Koprolčec. Oko svih pojedinosti izvedbe brinuo se Šiš, od programskih dijelova do plastičnih čaša za crno vino.
- Nitko od nas nije u establišmentu ni na Akademiji - rekao je u prolazu Zorica Šiš, objašnjavajući razliku između Kugla glumišta i Coccolemocca i svih drugih u kulturi. Nije ni spomenuo ljeto 1993., kada je u Kopenhagenu organizirao predstavljanja hrvatske umjetnosti, umjetnosti zemlje koja se, tada, borila za goli opstanak.
Prvog srpnja Šiš je održao priredbu u povodu ulaska RH u EU, alternativnu onoj na Trgu bana Jelačića. Bilo je to na Trgu Francuske Republike, “koji on zove Trgom Francuske Revolucije”. Tamo su bile postavljene bina i velika instalacija, koja je uključivala groblje 138 prosvjetitelja, te grobove R. Reagana i M. Thatcher. Zorica je izjavio novinarki: “Djelo nazivam nekontroliranim hepeningom, jer se samo do određenog trenutak može kontrolirati što će se sve događati. U trenutku kada publika uđe u prostor te audio-video-jestive instalacije, nećemo više moći predvidjeti kako će se ponašati. Posljednji je put publika zapalila groblje”. Istom prilikom, zapravo nedavno, izrazio je neki svoj umjetnički credo: dobro je dok publika prihvaća ili odbija njegove radove. Bio mu je puno draži svaki odbijanac od ravnodušnosti.
Svoju prvu knjigu, pod naslovom “Usnuli čuvari grada Zagreba ili fantastični bestijarij”, Zorica je objavio 1996. Obradio je 16 motiva (tema) koje je pronašao na pročeljima zagrebačkih palača i kuća (zmaj, sova, pegaz itd). Pokazao nam je sve ono što smo do tada ignorirali, što nam je bilo pred očima, a nismo to vidjeli.
Uslijedio je “Fantastični bestijarij Roskildea” (1999.), grada u Danskoj u kojoj je svojedobno boravio i radio, te “Fantastični bestijarij Hrvatske 2” (2000.). Posljednje dvije knjige potpisao je, uz Zoricu, i dr. Hans Christian Zabludovsky (Zaby), njegov svjetlopisac i imaginarni alter ego. U ovoj trilogiji Šiš je sažeo svoje cjelokupno umjetničko iskustvo, u njoj kazalištarac, strip-crtač, dizajner i svi ostali služe piscu, čovjeku koji nas uči gledati sebe same.
Memorijska garaža
U posljednjem svesku trilogije Zorica je uspostavio antagonizam između Oponašavca, lika s naslovne strane, i Zlobara. Jer, kod njega je ime - znak. Zlobar dolazi iz Zemlje Kosturije, iz grada Smrtograda koji se može usporediti s ljudskim gradovima. Razlika je samo u tome, napominje Zabludovsky, što je Smrtograd - slobodan grad.
Što će se tamo dogoditi kad se pojavi njegov stvaralac, teško je reći. Možda će Šiš poučiti Smrtograd kako ostati nezavisan i slobodan. Možda će tamo napraviti pink flaminga kojega je čuvao u garaži svog tate, memorijskoj garaži svih nas.
Jedini je Željko Zorica Šiš napravio flaminga od papira i kartona, pobojao ga u rozo i naučio da leti. Ta je ptica, taj plamenac iz roda Phoenicopterusa, jedinog roda u obitelji Phoenicopteridae, baš kao što je Šiš jedinstvena vrsta u hrvatskoj umjetničkoj obitelji koju je desetljećima stvarao.