“Rt dobre nade” naziv je izložbe Đure Sedera koja je otvorena u Galeriji Galženica. Izloženi su novi radovi koje je ovaj umjetnik naslikao u svojim devedesetim godinama.
Nekoliko je različitih tema koje pokrivaju Sederove slike i crteži, zapravo, najviše se bave svakodnevicom: autoportreti, urbani prizori, suvremene žanr scene, mrtve prirode, međuljudski odnosi. Slike su na izložbi najnovijeg datuma, nastale su u posljednje dvije godine. Crteži, pak, nastaju od sedamdesetih do danas, no prvi se put izlažu u javnosti.
Autoironija
U autoportretima, sebe prikazujući s bradom i uz štafelaj, ovaj umjetnik uvijek pokazuje dobrodošlu dozu humora i autoironije. Sederov najnoviji autoportret, pršti energijom: to je slika snažnog kolorita, u šarenoj košulji Seder gleda prema nama,, u pozadini se naziru obrisi grada, neboderi i automobili. Najdojmljivija slika na izložbi nosi naziv “Kontejneri i ljudi”: prikaz je to svakodnevice u kojoj ljudi obilaze kontejnere u potrazi za plastičnim bocama . Crteži, pak, pokazuju akt s ružičastim akcentom, čovjeka koji puši cigaretu (crno-bijeli crtež), a iznad njega piše “Prostor mogućnosti”.
Sederovi 'ljudi s vrećicama'
Sam umjetnik, rođen 29. studenoga 1927. godine, za Jutarnji nam o ovoj izložbi kaže: “Gotovo svaki dan odlazim u atelje, koji se nalazi na Likovnoj akademiji, i slikam. Uživam u procesu”. O odabiru motiva: “Na autoportretu sam umrljan bojama, to je bilo nakon što sam neko vrijeme bio u bolnici pa nisam odlazio onamo. Ima tu i humornog elementa”.
Posve drugi raspon emocija izazivaju prizori ljudi koji kopaju po smeću. “Ja ih nazivam ljudi s vrećicama. To su socijalno obespravljeni ljudi. Prizor je tmurno naslikan, boje su sive”, kaže umjetnik. Seder je neumoran, najavljuje i sljedeću izložbu, u Galeriji Forum 27. travnja. “Izlažu se samo crteži koji su nastali do dvijetisućite godine i vjerujem da imaju jedan svoj šarm. Također se prvi put izlažu. Ljudi poznaju što radim, moje slike na tragu ekspresionizma, no ovo je jedan drugačiji pogled.”
Uostalom, kad smo prošli put razgovarali, rekao mi je da mu je jedan od idola Oskar Herman i dodao kako je Herman stvarao do zadnjeg dana života. Sada mi dalje tumači: “Imam tu jednu radost slikanja u sebi, nosim je. Živim umjetnost”.
Ranjiva stvarnost
Predgovor izložbi piše Marijana Paula Ferenčić, ona točno tumači kako je Sederova likovna stvarnost istodobno turobna i ranjiva, klaustrofobična i nelagodna, podnošljiva, zaigrana i prihvaćena.
Iza Sedera je teško, ratom obojeno djetinjstvo, i obitelj koja nije bila presretna zbog toga što želi biti umjetnik jer ih je brinulo kako će se uzdržavati. No on je još od osnovne škole znao da za njega postoji samo jedno jedino zanimanje - slikar. Uzdržava se prvo radom u Vjesnikovoj agenciji za oglašavanje, kasnije je profesor na Likovnoj akademiji. Nakon studentskih početaka prekretnica u njegovu stvaralaštvu dolazi kad je u Veneciji, na bijenalu, a bilo je to pedesetih godina prošlog stoljeća, uživo vidio Jacksona Pollocka.
Nakon slika u tehnici drippinga uslijedilo je razdoblje crne slike kod ovog umjetnika, koje je trajalo punih četrnaest godina, teško je zamislivo iz današnje perspektive, no Seder je umjetnik koji je mijenjao stil, istraživao. To je doba i kada preko Julija Knifera, s kojim je imao prvu izložbu, dolazi u Gorgonu. Seder u to doba piše i esej o “Nemogućnosti slike”. Međutim, u jednom trenutku upada u krizu. “Nisam znao što dalje, s tim tamnim tonovima”. Kako mi kaže u razgovoru: “Bio je trend tašizma, nakon toga sam upao u crninu skoro pa petnaest godina. Nakon toga sam se otvorio boji i tako je i ostalo”.
Kasnije, na njegovim su slikama - ljudi. Posljednjih se godina Seder se bavi i religioznim slikarstvom i jedan je od rijetkih suvremenih autora koji su uspješni u ovoj temi.