ZOLTAN NOVAK

Slikar zagledan u ljude čiji životi prolaze ispred TV-a, i u Murakamija

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 20.05.2012. u 20:04

Goršić/CROPIX

Jedna je priča nezaobilazna ako ovih dana dođete u bilo koji atelje bilo kojeg umjetnika: veće cijene najma. Tu priču na samom početku razgovora nisam mogla zaobići ni sa Zoltanom Novakom: “Taj je udar na umjetnike skandalozan i govori što naše društvo misli o kulturi. No, taj će im se odnos jednog dana vratiti kao bumerang”.

Dok razgovaramo o najmu, pogled mi luta po ateljeu, gledam njegove nove slike koje me oduševljavaju.

Neobični susjedi

Prostrani je atelje iza velikih plavih staklenih vrata na povišenom platou skupine zgrada na Jarunu (srećom, to je treća zona ateljea).

Novak, koji je profesor na Likovnoj akademiji, ovdje dođe poslije svojih predavanja. Sjedne, zapali cigaretu i zatim krene raditi. Mnogo je novih slikarskih tema koje je započeo.

Na slikama tako vidimo sredovječni bračni par kako sjedi na kauču i gleda televiziju, njemu su noge na fotelji, njoj na stolici. Pred televizorom, pratimo na ostalim radovima, oni naposljetku zaspu jedan preko drugoga, ali ne onako zaljubljeno isprepleteni, već umorni života i od svega.

Drugi ciklus koji je započeo portreti su njegovih susjeda: “Riječ je o ljudima koje sam viđao kroz različita vremenska razdoblja, i naslikao sam kako ih ja vidim. Slikam ono nešto u njima čega nisu niti sami svjesni, da jesu, život bi im možda bio i jednostavniji”.

Tu su i serije ljudi koji stoje u skupinama i nešto razgovaraju. Na jednoj slici su političari koji položajima tijela odaju da su u nekoj zavjeri, a inspiracija su mu bili Le Carréovi romani. Na slikama su i nadzorne kamere, veliki, crni korporacijski tornjevi kao centri moći...

‘Ljepotica dana’

U ateljeu 49-godišnjeg umjetnika jako je puno slika, manje privatnih stvari. Primjećujem fotografiju Catherine Deneuve: “ Mio Vesović mi je poklonio, riječ je o fotografiji koju je snimio preko ekrana, kao i ciklus s Nicole Kidman. To mi je neka priča iz moje mladosti, Buńuelova “Ljepotica dana”.

Senzualne slike Zoltana Novaka uvijek su na rubu apstrakcije i figuracije.

plus 5 pitanja:

‘Na autoportretu sam naslikao projekciju svog života do sada’

U jednoj od vaših novijih serija, prevladavaju televizijski ekrani?

Riječ je zapravo o triptihu. Sredovječan i po svemu prosječan bračni par gleda televiziju. Na ekranu se vrti ista scena nasilja kakva se vrti i iza njih, u stvarnom životu, a vidi se kroz prozor: dvojica tuku trećega. No, par ne primjećuje scenu koja se događa u stvarnom životu, već gledaju scenu na ekranu, koja onda ima posve drugo značenje.

Trptih se se zove “Murakamijev ekran”. Po piscu?

Da, poticaj sam dobio iz atmosfere knjige “Kad padne noć” Harukija Murakamija. A tema slika su multiplicirane informacije kojih je danas toliko da gube svoj značaj i svoju važnost. Znakovi koji dolaze s mojih ranijih slika sada su u posve drukčijem kontekstu. Apstraktni je znak u simulaciji fizičkog konteksta iz kojega je potekao. Scena u stvarnosti nestaje, dok oni zaspu, ostaje samo na ekranu, a zatim je više nema niti na ekranu, piše samo kraj, fine... Na slikama sam namjerno sam koristio fluorescentne boje.

Posljednje što smo od vas vidjeli u izložbenom prostoru su ljudi u liftovima?

Na Bijenalu slikarstva bio je izložen poliptih. Radim još nekoliko slika s istom temom. Zanima me taj trenutak, kad se sretnu nepoznati ljudi u malom prostoru, i idu gore ili dolje (na slikama ih vidim u jednom metafizičkom, simboličkom kontekstu). Zanima me psihologija i zanimaju me ljudi. Njima je vrlo nelagodno, nevoljko su u istom prostoru, svaki gleda u svom pravcu, malo su odsutni. Izmjenjuju se različiti prizori, no uvijek ih je četvero u liftu.

Vaš autoportret, na kojem sjedite na stolici i gledate u znakove, gleda zapravo u prošlost?

Kako u ovom trenutku puno radim na monografiji, prolazio sam sve faze svog slikarstva, sve što sam do sada radio. Cijeli svoj slikarski život razvijam sustav znakova, pa tako različiti znakovi označavaju različite faze mojeg života. Napravio sam tako 3D projekciju koju moj autoportret promatra. Znakove počinjem datumom svog rođenja 1963., tu je neko veselje, zatim 1974. i Svjetsko prvenstvo u nogometu koje mi je bilo presudno, pa šetači koji su mi jako važni u slikarstvu, zatim dvoje ljudi koji se ljube, pa djeca, kuća koju smo sagradili...

Kad vam izlazi monografija?

Za oko mjesec dana, i nakon toga mogu početi ispočetka. Predgovor je pisao Igor Zidić, izdavač je Kontura. A izložba će biti kada budem do kraja spreman za nju, kad svi ovi ciklusi budu dovršeni.

Izdvajamo