Retrospektivna izložba kojom se obilježava sto godina rođenja slikara Nikole Reisera otvara se večeras u Klovićevim dvorima. Inicirao ju je, kako je rekao ravnatelj Klovićevih dvora Antonio Picukarić na jučerašnjem predstavljanju izložbe, slikarev sin Nikola Reiser mlađi. Pokazana djela baziraju se dobrim dijelom na zbirci Nikole Reisera mlađeg, potom radovima iz Moderne galerije, dok je soba s crtežima, posljednja na izložbi, a u kojoj je naglasak na aktovima, većim dijelom iz zbirke nekadašnjeg ministra kulture Bože Biškupića. Ima još nekoliko posuđivača.
Pejzaži, cvijeće u vazi, ponekad i aktovi, među najčešćim su motivima ovog autora.
Njegov otac, kako je rekao Nikola Resier mlađi, nije se ubrajao u hiperproduktivne slikare. Živio je 92 godine, stvarao i do pred kraj života. Nisu sva predviđena djela stala na izložbu. Nikola Reiser mlađi govori kako je došlo do izložbe: “Kada je otac slavio devedeseti rođendan, u polušali smo se dogovarali da će stoti proslaviti u Klovićevim dvorima. Želio sam na neki način to ostvariti, dano obećanje. Naime, rekao sam mu kako je dogurao do devedesete, i upitao što će za stotu.
Odgovorio mi je da neće dočekati stotu, no da nikad nije izlagao u Klovićevim dvorima. Umro je dvije godine kasnije”. Nikola Reiser mlađi, koji je po struci ekonomist, kaže, dalje: “Bilo je zanimljivo odrastati uz njega, bio je dobrica, pustio mi je da biram svoj put, nije se uplitao.” Otac ga je više puta slikao, na izložbi je među mnogim umjetninama crtež Nikole Reisera dok je bio u osnovnoškolskoj dobi, prikazan je dječak krupnih, prodornih plavih očiju.
Nikola Reiser mlađi
Plemićko porijeklo
Nikola Reiser rođen je 14. listopada 1918. godine u Mirnovcu kraj Samobora. Upravo prizorima rodnog Mirnovca počinje njegova retrospektiva. Kako kaže Danijela Marković, kustosica koja nas je s Ivom Körbler, jednom od autorica teksta u katalogu, provela izložbom: “Postav je dobrim dijelom kronološki. Reiser je odrastao u Mirnovcu, u plemenitaškoj kuriji, njihova je obitelj plemenitaškog podrijetla. Otac je bio profesor povijesti i geografije, međutim povukao se iz zvanja kako bi se bavio gospodarskim poslovima na imanju. Nikola Reiser imao je intelektualno poticajno odrastanje, često su mu davali da lista monografije starih majstora, slušala se klasična glazba.” Prvo okreće povijesti umjetnosti, nakon čega se ipak odlučuje za Akademiju likovnih umjetnosti, među njegovim profesorima bili su i Krsto Hegedušić, Omer Mujadžić, Vladimir Becić.
U prvoj sobi na izložbi, osim prizora iz rodnog mjesta, pokazani su mnogi rani portreti iz doba školovanja, naglasak je na ženskim portretima. Akademiju je Reiser upisao 1938. godine, tijekom studija izbija rat i on odlazi u partizane. Na crtežima je bilježio viđenja ratnih strahota. Daniela Marković ukazuje na jedan od crteža nastao u posve razrušenom selu u Drugom svjetskom ratu, Jošani: prizor je to opustošenog sela i Ličanke koja prolazi ulicom. Negdje u to doba upoznaje i svojeg budućeg šogora Zlatka Pricu, koji će se kasnije oženiti Vesnom Reiser. Na svojoj prvoj izložbi Nikola Reiser je izlagao s Murtićem i Pricom. Izložba prati, potom, njegovu stipendiju u Parizu, portretne crteže u kojima se otkriva kao vrhunski psiholog, jedan od njih pokazuje primjerice kipara Vojina Bakića.
Prvi se put, uz mnoge slike, izlažu i neke karikature koje je radio. Često je znao prikazivati jedan motiv iz iste perspektive, na različit način, pokazuju to motivi iz Lošinja u kojemu je često ljetovao. Manje je poznata njegova eksperimentalna faza iz šezdesetih, u kolažima koristi novinski papir, igraće karte i sl. Slijede, potom, mnoge verzije cvijeća u vazi. Pa, portreti gospođa, među kojima su oni glumice Ane Karić, slikarice Goranke Vrus Murtić, supruge Vesne koju je često portretirao. Jednom je ispričana priča kako je Reiser trinaest godina mlađu suprugu, profesoricu anglistike i germanistike, kćerku poznatog pulmologa Pere Samardžije, upoznao sredinom pedesetih, kada ju je zamolio da mu pozira vidjevši je na ulicu. Ona ga je odbila, no nakon što je anegdotu ispričala ocu, ljubitelju slikarstva, posebno Reiserovog, uspio ju je nagovoriti da se predomisli.
Univerzalne teme
Nikola Reiser mlađi kaže kako mu je od svih radova na izložbi najdraži jedan koji prikazuje motiv cvijeća u vazi. Svjedoči i kako nije bilo lako sakupiti sve radove koji su se željeli pokazati na retrospektivi: “Moj otac nije vodio evidenciju o radovima, i mnoge sam sakupljao po sjećanju, preko prijatelja. Iako radova ima i u europskim zbirkama, zbog vremena koncentrirali smo se na one koje se nalaze unutar Hrvatske.”
Reisera je, poznato je, zanimao užitak u čistom slikarstvu, ne mijene trendova. “Bio je naprosto univerzalan, po temama i po rukopisu, nikako ne anakron”, kaže Danijela Marković. U ateljeu u Vukovarskoj slušao je klasičnu glazbu, okupljao prijatelje, a sam je jednom rekao: “Ružne stvari jednostavno nisam vidio ili sam ih elegantno izbjegao... što bi nekoga zaboljelo, na mojoj se slici nije vidjelo.” Josip Vaništa jednom ga je opisao kao najvećeg gospodina hrvatskog slikarstva, dodavši da je uvijek pohitao kada bi čuo da je Reisier napravio neki novi rad.
Na izložbi je dvjestotinjak umjetnina, slika, crteža, grafičkih mapa. Izložba “Nikola Reiser: senzibilni poeta slikarstva” traje do 3. veljače.