Iako se o njemu nešto pisalo devedesetih, kada je već ušao u deveto desetljeće života, za Ivu Šebalja moglo bi se tvrditi da je do danas ostao najbolje čuvana tajna hrvatske umjetnosti.
To je i doba kada se slikar oženio s Dagny Stojčević-Jan te kada se, također, okreće erotskim motivima u svojem stvaralaštvu. Zrelost je prema ovom umjetniku bila blagonaklona, i zaljubio se i slikao kao da je u najboljim godinama života, iako se paralelno i sve više povlačio iz vanjskog života. A upravo je iz zbirke Dagny Stojčević-Jan, udovice, velik dio radova koji se mogu pogledati na slikarevoj izložbi otvorenoj u Modernoj galeriji sedamnaest godina nakon njegove smrti.
Monografska izložba Ive Šebalja, naslovljena “Slikarski memento”, dakle, prvi put pokazuje znatan broj umjetnikovih uljanih slika iz devedesetih, uz nekoliko primjera iz ranijeg stvaralaštva, izloženih tek radi usporedbe. Na izložbi su pedeset i dva rada. Povjesničar umjetnosti Zdenko Rus s arhitektom Nenadom Fabijanićem i ravnateljicom Moderne galerije Biserkom Rauter Plančić autor je i izložbe u Modernoj galeriji koja tematizira devedesete godine u stvaralaštvu ovog autora. Sve vrijeme u posljednjih deset godina stvaralaštva Šebalj je s podjednakim intenzitetom slikao svoje klasične motive: Akt, Slikar, Slikar i model, Autoportret, Glava, Pas, Mačak.
Pozicija samotnjaka
Izložba je otvorena pred mnogim uzvanicima, ponajprije umjetnikovim kolegama. Tu poziciju samotnjaka, kao i činjenicu da je za života samostalne izložbu imao toliko puta da se može nabrojati na prste dvije ruke, Ivo Šebalj svjesno je i priželjkivao. Stvarao je u svom dnevnom boravku, u domu, uz klasičnu glazbu, nikada nije zatražio atelje. Nije da ga nisu zvali na izložbe, i atelje bi po svoj prilici dobio, naprosto se nije želio previše eksponirati.
Postoji i jedna anegdota, ne znam koliko je provjerena, da nije želio u HAZU jer je poručio da nema novo odijelo. Zdenko Rus, koji ga je dobro poznavao, svjedoči, pak, kako se umjetnik “sve dublje zatvarao unutar četiri zida, što se reflektiralo i na njegovu umjetnost”, nastavljajući da je “najzagonetniji umjetnik u povijesti hrvatskoga slikarstva druge polovice 20. stoljeća”, koji je “za slikarstvom izgarao od najranije mladosti do duboke starosti”.
Kraj slikarstva
Bilo je to i doba, devedesetih, kada se govorilo o smrti slike, on je sam svojim stvaralaštvom to demantirao. Slika je preživjela. No, uvjeren, dakle, u kraj slikarstva, u jednom je intervjuu rekao da “slikarstvo umire, no to ne znači da se slikar mora predati” nastavivši: “...slikarstvo je biće izloženo suicidu, poput škorpiona, ubija samo sebe kao što je sama sebe stvorilo. Stoga i kažem da je beštija, da je živo biće kojemu slikar služi”. Slikar je u životu pobolijevao često, imao je i rak i tuberkulozu, no, srećom, uspio je unatoč bolestima doživjeti pozne godine. Među prvima su ga podržavali njegov kolega Edo Murtić, potom Veselko Tenžera i Vlado Gotovac, koji je pisao predgovor prvoj samostalnoj izložbi Ive Šebalja 1970., kada je umjetniku već bilo 58 godina.
Među izloženim je radovima i dosad još nepoznati diptih “Moj memento na barbarstvo u crkvi u Kninu”, također iz devedesetih. Rad je nastao na temelju fotografije pougljenjena Kristova kipa iz franjevačke crkve sv. Ante u Kninu koje mu je donio arhitekt Nenad Fabijanić, tada voditelj obnove spomenutoga kninskog zdanja. Kip, inače pronađen na smetlištu sredinom devedesetih, uz zgarište crkve, još čeka konzervatorsku konsolidaciju, i sada je, kao prateća građa, također pokazan na izložbi, uz centralnu Šebaljevu sliku.
Devedesetih nastaje i niz slika na temu križa. Lako je kod ovih tema skliznuti u patetiku, no kod Šebalja to nije bio slučaj. Najbolje to, ponovno, definira Rus, “križ nije križ u svome neposrednome religioznom značenju i funkciji, nego je slikarstvo, izdvojeni, fokusirani slikarski problem koji zrači i djeluje ponajprije intenzitetom slikarova neposrednog uloga na platnu. Nije ni jeftina metafora o kolektivnoj patnji i stradanju...”. Kao i u slučaju erotike, nisu to motivi koji će se prepoznati na prvi pogled, potrebno ih je dulje promatrati.
Krajem devedesetih godina, može se pratiti i na izložbi, na njegovim se slikama u potpunosti gasi svijetli kolorizam, dominiraju sada teške, tamne mase boje prostrijeljene bijelim, žutim, smeđim, zelenim prugama, tragovima, nanosima, mrljama, slojevima, kontrastima. Na pitanje što je utjecalo na pojavu sve tamnijih tonaliteta, slikar je odgovarao da se zamorio od tonaliteta te da ga zanima drugačiji pravac “s daleko više intelektualnog naboja”, objašnjavajući kako se ionako on ne bavi slikarstvom, “nego se slikarstvo bavi sa mnom”.
Osim djela Ive Šebalja, i Kristova kipa, na izložbi je i “Portret Ive Šebalja” u bronci koji je napravio Ivan Sabolić, kao i jedna skulptura Raula Goldonija, umjetnika kojeg je Šebalj iznimo cijenio.
Pri kraju života
Arhitekt Nenad Fabijanić često je sa Šebaljem surađivao, zvao ga je na suradnju prilikom obnove kapelice sv. Jurja u Pagu i mrtvačnice na paškome groblju, a izdao je i knjigu njihovih zajedničkih razgovora. U katalogu nove izložbe u Modernoj galeriji može se pročitati kako je njegovu sliku prvi put vidio kod svojeg profesora Nevena Šegvića, s inicijalima I.Š., odmah mu se svidjela, a Šegvić mu je odgovorio: “Ivo Šebalj! Talent, novo ili kasno otkriveni velikan zagrebačkoga slikarskog kruga. Profesor, intelektualac, građanin...”. Odmah po prvom poznanstvu uslijedilo je međusobno prepoznavanje i razumijevanje, a Šebalj mu je poklonio sliku čiji je naziv “Slikar”.
Inače, kad je Šebalj preminuo, 2002. godine sa napunjenih devedeset, po njegovoj je želji javnost to saznala tek pet dana nakon što je pokopan. A ovako je Rus ispričao u popratnom katalogu, među ostalim, priču ovog umjetnika, a što se tiče percepcije javnosti: “U posljednjih deset godina života Ivi Šebalju vratilo se sve ono što mu je bilo uskraćeno u prethodnih sedamdeset i devet. Postao je poznat, iznimno ga je uvažavala kritika, a potom i povijest umjetnosti, novinari su ga gotovo opsjedali, u osam godina toga posljednjeg desetljeća imao je nevjerojatan broj intervjua, dvadeset, koliko nam je poznato, zapravo dvadeset i jedan, jer je posljednji objavljen posthumno”.