IZLOŽBA

SLIKE ZLATKA BOUREKA U GLIPTOTECI Slavonija i erotika kao vječna inspiracija

AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 02.01.2018. u 18:56

  • Dulje sam vrijeme izbjegavala kritički pisati o radu Zlatka Boureka jer mi njegove slike ponekad ne izgledaju kao samostalna umjetnička djela, nego kao produžeci scenografije kojom se često bavio tijekom karijere. U pojedinim slučajevima, a osobito kad je riječ o ženskim aktovima, izgledaju poput tijela u kojima nitko ne živi, poput lutaka koje su se ovdje našle isključivo u službi kompozicije. Međutim, ako ih se sagleda u kontekstu njegova cjelokupnog, vrlo bogatog opusa, onda nude i drukčije čitanje.

    Izložba tog umjetnika u Gliptoteci HAZU nazvana je jednostavno “Slike” i osim izuzetaka, kao što su prizori “Uzletište s Drave” ili “Friški kuglof” te još njih nekolicina koje datiraju sedamdesete godine 20. stoljeća, sva su ostala djela nastala u dvijetisućitima. Ove ranije slike na izložbi su pokazane po svojoj prilici radi tematske usporedbe. Umjetnik je u osmom, pa i u devetom desetljeću života još vrlo plodan stvaratelj. Izložba nema predgovora nego su to zapisi samog autora, a tema je njegova rodna Slavonija, kao i u većini dosadašnjih njegovih radova. 88-godišnji Bourek rođen je u Požegi, a često ćemo vezu sa Slavonijom prepoznati i iz naslova, ili je pak riječ o prepoznatljivim prizorima sa slavonskih rijeka.

    Boje su jake, lica ponekad groteskna, u nekim se situacijama naslanjaju stilom i na njemački ekspresionizam, Otta Dixa, Georgea Grosza. Lica su ponekad gotovo pa karikaturalna, u drugim slučajevima su bez deskripcije, najčešće u formi ovala. Nerijetke su i suprotnosti: akt, eros i kostur, smrt, jedno pokraj drugog na istoj slici. Ima na njima i puno smisla za humor, dosjetke. Često su to i zapisi iz svakodnevice, primjerice, “Ljiljin ročkas”. Pa, kad se sve sumira, zajedno pružaju jednu toplinu, osjećaj za čovjeka.

    Zlatko Bourek generacija je koja je diplomirala sredinom 50-ih na tadašnjoj Akademiji primijenjenih umjetnosti. Podsjetimo da je riječ o instituciji koja je trajala samo nekoliko godina, no na kojoj se školovao znatan broj umjetnika koji su obilježila likovnu scenu. Diplomirao je kiparstvo, kod majstora erotike Koste Angelija Radovanija pa ne čudi njegovo zanimanje za tu temu. Iako je sam napravio brojne animirane filmove, najčešće će se uz njega isticati da je sudjelovao u projektu oko “Profesora Baltazara” Zlatka Grgića.

    Imao je dvanaest godina kad je izbio Drugi svjetski rat, on i njegova majka, Židovi, morali su se skrivati u šumi, taj osjećaj straha pokazao je u vrlo zanimljivom animiranom filmu “Wiener Blut/Bečka krv” nastalom prije dvije godine, koji potpisuje s Pavlom Štalterom: u kontekstu animacije obojica su nezaobilazni autori.

    Izložba Zlatka Boureka “Slike” produljena je do 7. siječnja pa je može pogledati i tko nije stigao u prosinačkoj gužvi.

    Izdvajamo