IZLOŽBA U MARIBORU

Socijalistička arhitektura: Regija bi bila urbanizirana baš poput Japana da su se svi projekti realizirali

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 05.03.2012. u 08:28

Što nam je ostalo vrijedno od socijalističke arhitekture na području bivše Jugoslavije? To je pitanje pune dvije godine istraživao niz stručnjaka s tog područja, a seminari i izložbe odvijali su se u vodećim gradovima regije (Skoplju, Beogradu, Zagrebu, Splitu, Ljubljani). Zaključci do kojih su naposljetku došli predstavljeni su na velikoj izložbi u Modernoj galeriji u Mariboru. Maribor je odabran jer je ovogodišnji Europski grad kulture, a projekt “Nedovršene modernizacije” dobrim je dijelom financirao Europski fond kulture: od 360 tisuća eura, koliko je bilo potrebno za projekt, polovica je stigla iz tog fonda.

Vizija društva

U te dvije godine istražilo se mnogo toga, od beogradskog predgrađa Kaluđerice, koje je sinonim za najžešću divlju gradnju na području Balkana, preko nekadašnje i sadašnje situacije u Skoplju koje je svojedobno, nakon apokaliptičnog zemljotresa 1963, urbanizirao i gradio japanski arhitekt Kenzo Tange, biblioteke u Prištini Andrije Mutnjakovića sve do brojnih bisera arhitekture modernizma poput građevina Ivana Vitića.

Opsežan posao

- Iako sam bio svjestan da je riječ o velikom broju projekata, na kraju istraživanja, kada su stigle statistike, bio sam iznenađen brojem, opsegom i ambicijama urbanističkih planova i arhitektonskih kompleksa projektiranih tijekom socijalističkog razdoblja.

Da je sve što je bilo planirano realizirano, regija bi bila urbanizirana poput Japana - kaže teoretičar umjetnosti Maroje Mrduljaš koji je zajedno s kolegom Vladimirom Kulićem sa Sveučilišta na Floridi na čelu tog opsežnog istraživanja.

Pristup svake republike

Naime, naslov izložbe “Nedovršene modernizacije” proizlazi iz činjenice da, unatoč dobroj volji, mnoge od započetih gradnji i urbanizacija u razdoblju socijalizma nisu dovršene. I arhitektura je, kao i dizajn, poslije rata trebala biti uključena u viziju društva jednakosti, trebalo se graditi prema idealima radničke emancipacije, no Mrduljaš kaže: - Gledano iz današnje perspektive, arhitektura i urbanizam u Jugoslaviji nisu dosegli onu razinu inovativnosti koja bi bila ravnopravna utopijskim i progresivnim ciljevima koncepta samoupravnog socijalizma.

To ne znači da kvaliteta nije postojala. Dapače, kako pokazuju najnovija istraživanja, kad je riječ o stanovanju, kvaliteta života građana naglo se poboljšala upravo tada. - U užem kulturnom smislu ne postoji jugoslavenska arhitektura, svaka bivša republika imala je vlastiti pristup arhitekturi. No, s obzirom na to da su se sve one bazirale na modernizmu, jasno je da postoje zajedničke crte zbog težnji samog pokreta modernizma univerzalnim vrijednostima. Ako govorimo o širim urbanizacijskim procesima, većina stambenih naselja ostavlja sličan dojam, od Ljubljane do Skoplja. Ti ambijenti nisu idealni, ali većina ih je i po pitanju kvalitete tlocrta i po pitanju odnosa prema javnom prostoru i kvalitetnija i modernija od onoga što se gradi danas - ističe Mrduljaš.

I sam fokus istraživanja nije samo na arhitektonskoj izvrsnosti, nego i na popravljanju životnih prilika iz tog razdoblja.

Nagrada Borbe

Ni projekti koji su pripadali kompleksnijoj fazi urbanizacije od polovice 1960-ih do kraja 1970-ih, kao što su proširenje Splita ili rekonstrukcija Skoplja, nisu bili do kraja dovršeni: - Ostvareni segmenti pokazuju naznake kakav je idealan modernizirani grad mogao biti, sa svim prednostima i manama arhitektonskih i urbanističkih zamisli 20. stoljeća.

Dok je projekt bio u Beogradu, tamo je bila i izložba Borbinih nagrada. Osvajanje nagrade na čijem su čelu stajale te dnevne novine smatralo se najvećim prestižem na području arhitekture u bivšoj Jugoslaviji. Laureati su bili i brojni hrvatski arhitekti, neki više puta, navodi Mrduljaš: - Dva su hrvatska autora nagrađivana po dva puta, što se smatralo najvećim mogućim uspjehom: akademik Boris Magaš za hotelski kompleks Solaris i stadion Poljud, te Marijan Hržić sa suradnicima za Krematorij na Mirogoju i kompleks Cibona. Sve te građevine obilježile su hrvatski prostor. Prvi laureat s naših prostora bio je Ivan Vitić koji je 1965. dobio nagradu za niz motela Sljeme uz jadransku obalu koji su danas u ruševnom stanju, što je sramota, ali i realnost.

Tužna slika

Sramotu, ali i realnost pokazuju i sjajne snimke bečkog fotografa Wolfganga Thalera koje bilježe trenutačno stanje građevina i spomenika, a koje prate cijeli projekt. Thaler je, naime, dvije godine putovao po bivšoj Jugoslaviji, fotografirajući arhitekturu iz socijalističkog razdoblja. Rezultat je bila prilično tužna slika. Odnosno, kako kaže Mrduljaš: - Odnos prema baštini moderne arhitekture katastrofalan je u cijeloj regiji i tek je mali broj značajnih zgrada iz tog razdoblja dobro održavan i u izvornom je stanju. Paradoksalno, vrlo dobro je očuvana zgrada Saveznog izvršnog vijeća u Beogradu koje nije u funkciji već 20 godina i spomenik je nepostojećoj federaciji i nepostojećem državnom sistemu.

Među vrjednijim arhitektonskim djelima u Hrvatskoj koja propadaju je i nekadašnje Dječje odmaralište arhitekta Rikarda Marasovića u mjestu Krvavice kod Makarske: - Bit će teško očuvati to razmjerno nepoznato arhitektonsko remek-djelo. Prvo je potrebno osmisliti odgovarajući sadržaj za tu vrlo specifičnu zgradu, no šanse su realno male. Usprkos nebrizi, ta se korpulentna zgrada još izuzetno dobro drži.

Slabo istraženo polje

Ukratko, povijest regije bivše Jugoslavije i njezino socijalističko razdoblje još su relativno slabo istraženo područje i izostaju cjelovite interpretacije na svim područjima. A jedino je način građenja mogao jasno izraziti kontradiktorni jugoslavenski politički, socijalni i kulturni kontekst. U nastanku je i knjiga koja će biti predstavljena 14. travnja u Ljubljani. Na čelu cijelog programa su Udruženje arhitekata Hrvatske i koordinatorica Ana Šilović.

Hoteli i turistički resorti kao najveći izazovi arhitekata

Upravo se na turizam odnosi i nama zanimljiviji dio istraživanja. Odmah poslije 50-ih Jugoslavija je otvorila granice strancima, a na hrvatsku se obalu gledalo kao na industriju turizma.

Plan za Makarsku bio je jedan od primjera izvrsnog regionalnog planiranja. Mladi i talentirani arhitekti Matija Salaj i Julije De Luca nastavili su razvoj Brela i predložili integralni pristup arhitekturi i urbanizmu. Pa su između 1962. i 1972., u suradnji s Dragom Moravcem i Antom Rožićem, napravili još nekoliko hotela, razvoj hotela Park, hotela Rivijera, hotela Maestral i niza drugih...

Hoteli i turistički resorti bili su među najuzbudljivijim temama za arhitekte. Tako je od polovice 60-ih do polovice 70-ih proizašla različita, ali jako dobra tipologija hotela. Kad je pak riječ o idejnim projektima, ističe se onaj sarajevskog arhitekta i Le Corbusierova učenika Jurja Neidhardta, koji je izazivao uvaženo poimanje “hotela kao hrama”, bio je duboko uronjen u svoju okolinu, s malim dizajnerskim sobama i velikim javnim prostorom, trebao je imitirati prirodu, a sam ga je arhitekt opisao kao “biljku od betona”. Bio je to izuzetno napredan projekt za svoje vrijeme i šteta što nije izveden.



Izdvajamo