“U Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti sveukupno je tisuću i devet stotina umjetnina. Od toga je oko 250 vrhunskih radova.
A u postavu je, na dvjestotinjak kvadrata, tek osamdesetak umjetnina”, govori nam Vladimir Crnković koji je u tri mandata bio ravnatelj Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti, a s kojim smo se našli u prostoru ovog muzeja u Ćiriliometodskoj ulici, preko puta Muzeja prekinutih veza. Ponuda je u ovoj ulici raznolika, no, smatra Crnković, raznolikost je nužna.
Grupa Zemlja
Godinama se priča o preseljenju Muzeja naive, bilo je u igri niz lokacija, no nije se još dogodilo. “Što god vi ili bilo tko drugi mislio o naivnoj umjetnosti, ne može se osporiti da muzej ima mnoga remek-djela s ovog područja, ali i primjerice važna djela umjetnika iz grupe Zemlja, također i djela suvremenih tzv. autsajdera kao i strane autore naive”, kaže dalje Crnković. “Dok sam bio ravnatelj”, dodaje, “neprestano sam se suočavao s nedostatkom izložbenog i poslovnog prostora”.
Depo kojim nas je proveo je također u vrlo malom skučenom prostoru, no slike su uredno poredane na policama, grafike u ladicama, skulpture ispod bijelih plahti, sve je čisto i uredno održavano, no djela koja bi trebala biti u stalnom postavu to nisu. Nažalost, radi sigurnosnih razloga nije nam bilo dozvoljeno fotografirati depo.
Razlog zašto smo se našli s gospodinom Crnkovićem jest projekt koji je jučer predstavljen u Muzeju Mimara. Naime, na Crnkovićevu je inicijativu arhitekt Mario Pehnec, osnivač i čelnik Idea studia, zajedno sa svojim suradnicima, napravio vrlo opsežan projekt za novi Muzej hrvatske naivne umjetnosti, koji bi se prema njihovoj viziji sagradio na Vranyczanyjevoj poljani.
Dva problema
Obojica tako navode: “Ovim projektom nudimo rješenje za dva otvorena problema hrvatske i zagrebačke kulture. Prvo, dugoročno rješenje smještaja jednog malog, ali značajnog muzeja, i drugo arhitektonsko i urbanističko rješenje atraktivnog, no nedovoljno artikuliranog prostora na Gornjem gradu, Vranyczanyjeve poljane”. No, treba napomenuti kako je riječ o projektu koji je nastao isključivo na inicijativu kustosa i arhitekta, koji za sada nema konkretne odgovore.
“Željeli smo prvo projekt predstaviti u javnosti, a zatim krenuti u kampanju za realizaciju. To je naprosto prijedlog nastao na posve volonterskoj bazi. Nastao je nakon što sam jedan dan pričao Pehnecu o tome, on je potom inspiriran napravio projekt”, govori Crnković. No, i sam dodaje da ne postoje financijska sredstva za sada, projekt je više utopija, barem za sada.
Arhitekt Mario Pehnec i njegovi suradnici Alida Janković Tomas i Marko Zeko građevinu su zamislili kao pretežno ukopanu, izgrađeni dio na platou poljane bio bi zapravo minimalan, ostakljeni atrij i jednokatnica za poslovne prostorije, smještena tik uz Državni hidrometeorološki zavod, i ništa ne bi, kako navode, “zaklanjalo postojeće vizure”. Dva su predviđena ulaza: glavni ulaz bio bi sa Strossmayerovog šetališta, sporedni iz paviljona s poljane.
Ako se ulazi sa Strossmayerovog šetališta, ulazi se u prizemlje i ispod je još jedna etaža. Ako se, pak, ulazi s poljane, oba su kata ukopana. Arhitekti predlažu i spajanje tunela Grič s poljanom. U parku, pak, predlažu kinetičku fontanu, također i osvjetljenje i glazbu koji reagiraju na kretanje prolaznika, vidikovac, dječje igralište...
Ideja za hotel
“Kad sam pričao s arhitektom Pehnecom, imao sam na umu naslijeđe Mies van der Rohea”, kaže dalje Crnković i nastavlja: “U takvom bi muzeju u postavu bilo 220 umjetnina, umjesto dosadašnjih 80. Također, poznato je da stranci čine čak 90 posto posjetitelja muzeja, pa je važno da ostane na Gornjem gradu. Muzej u prosjeku godišnje posjeti 20 tisuća ljudi.”
Nije ovo prvi prijedlog za preseljenje muzeja. Kako priča Crnković: “Vranyczanyjevom poljanom bavili su se mnogi arhitekti, Juraj Denzler, Alfred Albini, Neven Šegvić. Bila je i ideja da ovdje bude hotel, što je odbačeno, govorilo se i o Muzičkoj akademiji.”
A što se tiče HMNU-a: “Još dok sam bio ravnatelj tadašnjem sam Ministarstvu kulture 2006. godine uputio pismo u kojemu stoji da su prostori premali. Godinu dana kasnije dobio sam rješenje Vlade RH da se prostor koji koristi Hrvatski povijesni muzej u palači Rauch u Matoševoj ulici dodjeljuje Muzeju naive, a da se Povijesni muzej seli u Jukićevu. To se, međutim, nije dogodilo. No, nisam niti smatrao da je to idealno rješenje”, zaključuje Crnković.
5 najvažnijih djela po izboru Vladimira Crnkovića
Krsto Hegedušić:
Rekvizicija, 1933.
Nakon što je Hegedušić počeo slikati na staklu te su slike postale prototip za Hlebinsku školu.
Hrvoje Šercar:
Zajedništvo ptica i utvrda, 1971.
Šercar u svom radu prikazuje magični crno-bijeli svijet, najčešće depresivan, zastrašujuće ptičurine i ribe neobičnih oblika.
Ivan Rabuzin:
Na bregovima - prašuma, 1960.
Pejzaži i cvjetovi osnovne su tematske preokupacije autora. Veličina naslikanog ne ovisi o perspektivi, već o slikarevoj mašti.
Petar Smajić:
Udovice, 1934.
Kada predočava više likova u skupini, kao na ovom radu, autor ih jednako pozicionira, oni su istih stavova, pokreta, razvedenosti volumena.
Ivan Generalić,
Autoportret, 1975.
U vrijeme nastanka slike umjetnik učestalo govori o ljudskoj osamljenosti i prolaznosti života.