Malo-pomalo, svjesno ili manje svjesno, s ponekim otporom ili najčešće bez otpora, prihvatili smo da nam javni prostor od devedesetih pa do danas vizualno oblikuju jumbo plakati, komercijalne reklame, više ili manje uspjele, i da, naprosto, naš vizualni okoliš danas izgleda sasvim drugačije nego što je izgledao prije, novo se uređenje, što je i prirodan tijek događaja, uvuklo u sve pore društva.
Kako umjetnost odgovara na taj javni prostor koji je u navedenom razdoblju pod sve jačim utjecajem kapitala, jedna je od tema nove knjige dubrovačke povjesničarke umjetnosti Sandre Uskoković “Anamnesis. Dijalozi umjetnosti u javnom prostoru”, čiji je izdavač UPI-2M. Ova izvanredna profesorica na Sveučilištu Dubrovnik, koja je magistrirala na The George Washington University, a potom doktorirala u Zagrebu, iza sebe ima već nekoliko knjiga.
Nova knjiga, kojoj je pogovor napisala poznata filozofkinja Marina Gržinić, bavi se tom izuzetno aktualnom temom, koja dosad nije bila u toj mjeri obrađena. Iako se, kada se gledaju izložbe proteklih nekoliko godina, čini da su umjetnici, barem oni koji uspiju dospjeti do izložbenih prostora, okrenuti larpurlartizmu, umjetnosti radi umjetnosti, i da ih kritički angažman previše ne zanima, ova knjiga uvjerit će nas u suprotno, s obzirom na to da umjetnost u javnom prostoru često sa sobom i nosi takav angažman.
Igor Grubić: “Crvena fontana”, Zagreb, 2008.
Moglo bi se onda postaviti pitanje zašto ih ne gledamo češće. Odgovor nije jednostavan, primjerice neki od zastupljenih umjetnika poput Sanje Iveković ili Igora Grubića češće izlažu na međunarodnim izložbama nego kod nas jer ih onamo naprosto češće pozivaju, Siniša Labrović odselio se u Njemačku zbog nemogućnosti življenja ovdje, dok je Slaven Tolj iz Dubrovnika, gdje je kao aktivist prošao neka vrlo traumatična iskustva, sada u Rijeci na čelu MMSU.
Treba pritom reći i da Sandra Uskoković smatra kako se umjetnost ne može “koristiti kao medij za istinski, politički protest jer upotreba umjetnosti u političkoj akciji nužno estetizira akciju”, no da svakako može biti “nit vodilja”. Kroz devet poglavlja bavi se temama kao što su estetike otpora, pružanje otpora ideji javnog prostora pod posvemašnjim utjecajem kapitala, potom prekinuti urbanitet, šamanizam...
Umjetnost u javnom prostoru izaziva reakcije šire publike jer dopire i do one publike koja inače ne ide u muzeje, autorica u knjizi podsjeća na primjer, među mnogima, kada je Ivan Kožarić 90-ih postavio stog sijena u centru Dubrovnika, oko čega se razvila velika polemika. Reakcije javnosti izazvala je i Sandra Sterle, kada je na silu povraćala na pjesmu Miše Kovača “Dalmatinac” u javnom prostoru, u performansu “Mučnina”.
Među radovima koji su zastupljeni u knjizi su “Gen XX” Sanje Iveković, rad o kojemu se u novije vrijeme dosta govorilo zbog promjene imena trga, “Prilagođavanje objektima na Trgu maršala Tita - Trg maršala Tita volim te!” Tomislava Gotovca, performans Zorana Pavelića, “Osunčana mjesta” na Dotrščini, mjestu masovnog stradanja žrtava fašizma, performans “K-19” Zlatka Kopljara, “Ovce na Peristilu” Petra Grimanija i rad Siniše Labrovića, parodija na reality showove koja je također uključila ovce...