IZDANJE MUZEJA SUVREMENE UMJETNOSTI

STRIP O SLAVNOJ SLIKARICI NASTI ROJC Mrzila je kuhati, bila je u lažnom braku, voljela je ženu i još 1910. naslikala je svoj 'drag' autoportret

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 06.02.2019. u 19:29

Zagreb, 310119. Muzej suvremene umjetonsti.
Promocija stripa Nasta Rojc: Ja borac, autorica Leonide Kovac i Ane Muscet i otvorenje izlozbe Ane Muscet Nasta Rojc: Ja borac kolazi. Na fotografiji: Leonida Kovac i Ana Muscet.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX

Leonida Kovač i Ana Mušćet

 

Na jednom takvom izletu pošli smo Branko i ja do župnog ureda da uredimo moje papire za vjenčanje, za koje smo dogovorili da bude u Kraljevici bez ičije suvišne prisutnosti da javno mnijenje nema što prigovoriti pošto je Branku još uvijek bilo toliko stalo do toga što će ljudi reći. Među nama, po mojoj želji, taj brak ne smije biti brak. Moja teška bolest bila mi je za to dobra obrana. Teškim srcem pristala sam na taj neugodni korak, a za nagradu obećao mi je otac da će mi pomoći doći do svog atelijera. Naša dužnost spram javnog mnijenja je bila zadovoljena i ja pođoh u lažni brak”, tim je riječima umjetnica Nasta Rojc u neobjavljenoj autobiografiji opisala ulazak u brak s kolegom, slikarom Brankom Šenoom. U brak je ušla na nagovor oca, svojedobno ministra bogoštovlja i nastave te kasnije hrvatskog podbana i zastupnika u jugoslavenskom parlamentu. Sa Šenoom je ostao brak samo na papiru. Njezina je životna ljubav bila britanska časnica Alexandrina Onslow.

 

Sjene, svjetlo, mrak

Iz Muzeja suvremene umjetnosti pokrenuli su edicije stripova vezanih uz pojedine autore kao što su Vjenceslav Richter, Mangelos i sl. Najnovije izdanje, dvojezični hrvatsko-engleski grafički roman o Nasti Rojc, potpisuju Leonida Kovač kao scenaristica i umjetnica Ana Mušćet, čija se i izložba kolaža do 3. ožujka može pogledati u MSU.

U stvaranju grafičkog romana korišteni su pisma, fotografije i zapisi iz slikaričine ostavštine

 

U scenariju su za grafički roman “Nasta Rojc: Ja borac” uz spomenutu autobiografiju “Sjene, svjetlo, mrak”, napisanu 1918. i 1919., korišteni i ulomci kraćeg, nedatiranog autobiografskog zapisa, nastalog nakon završetka Drugoga svjetskog rata, te umjetničinih pisama roditeljima tijekom njezina boravka u Engleskoj i Škotskoj. Građa koja je u temelju grafičkog romana iz ostavštine je pokojnog kolekcionara Josipa Kovačića, potom Elene Puškarsky, koja se o umjetnici brinula pred kraj njezina života, te obitelji Preis koja danas čuva umjetničin rukopis. Popraćeni su neki od ključnih događaja u njezinu životu, kao što su školovanje u samostanu, borba s bolešću, odbijanje građanskih pravila i morala, prividni brak, gradnja kuće na Rokovu perivoju, susret s Alexandrine Onslow, uspjeh londonske izložbe, pomaganje antifašističke borbe...

Činjenica da opus ove umjetnice nije dugi niz godina bio vrednovan, potaknuo je Leonidu Kovač da se počne baviti opusom Naste Rojc još krajem osamdesetih: “Osim dvaju njezinih iznimnih Autoportreta s lovačkom puškom i Autoportreta s konjem iz zagrebačke Moderne galerije, njezina su djela javnosti bila praktički nedostupna, a opus nevaloriziran. Sredinom 1990-ih kolegica Đurđa Petravić Klaić napravila je retrospektivnu izložbu na kojoj sam prvi put vidjela “drag” autoportret “Ja Borac” iz 1914. u kojemu umjetnica sebe prikazuje u muškom odijelu. Treba naglasiti da je svjetski poznati i antologijski “drag” autoportret Amerikanke Romaine Brooks naslikan u kozmopolitskom i liberalnom Parizu 1923., što znači da je u malom, provincijskom i homofobnom Zagrebu Nasta Rojc tu hrabru gestu učinila devet godina prije. Na izložbi iz zbirke Josipa Kovačića vidjela sam umjetničin Autoportret s kistom iz 1910., koji je nedvojbeno jedno od najznačajnijih djela u korpusu hrvatske moderne umjetnosti”. Leonida Kovač kaže kako je scenarij pisala u prvom licu da bi tako vratila glas umjetnici koja je ušutkana: “Birala sam one dijelove njezinih tekstova u kojima jasno i nedvosmisleno identificira goruće probleme vlastitog doba, a to su i problemi današnjice. Fascinirala me svjesnost Naste Rojc o uzrocima destrukcije i pogubnim posljedicama konformizma kojemu je svojstvena socijalna neosjetljivost, odnosno prihvaćanje strukturalnog nasilja koje se manifestira kroz seksistički ili nacionalistički diskurs. Ona je svojim javnim djelovanjem pokazala iznimnu građansku hrabrost, što je platila kasnijim brisanjem iz historiografije hrvatske moderne umjetnosti”.

Na suradnju je potom pozvala umjetnicu mlađe generacije Anu Mušćet za koju je vjerovala da će imati potreban senzibilitet za temu. Osim toga, ističe: “Njezin diplomski rad “Zastave”, u kojemu je vlastitom rukom prepisala čitav prvi svezak Krležina romana na trake širine jedan centimetar, iz kojih je na tkalačkom stanu istkala šest zastava dugačkih pet metara, smatram jednim od najznačajnijih radova u hrvatskoj umjetnosti 21. stoljeća”. Ana Mušćet kaže: “Leonidi sam odmah predložila da radovi budu u tehnici kolaža jer mi je objasnila kako će strip pratiti Nastinu autobiografiju, većinom njezin privatni, odnosno intimni život” te nastavlja: “Vjerujem da je to medij koji može iznijeti karakter vremena u kojem je Nasta Rojc stasala. Kolaž je sposoban prenijeti sav koloplet događanja u kojima se našla: obiteljskih, društvenih i političkih”.

Zagreb, 310119. Muzej suvremene umjetonsti.
Promocija stripa Nasta Rojc: Ja borac, autorica Leonide Kovac i Ane Muscet i otvorenje izlozbe Ane Muscet Nasta Rojc: Ja borac kolazi. Na fotografiji: posjetitelji izlozbe.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX

Promocija grafičkog romana 'Nasta Rojc: Ja borac' Leonide Kovač i Ane Mušćet i otvorenje izložbe

 

Odbacila nauk o Bogu

Nasta Rojc rođena je u Bjelovaru 6. studenoga 1883., a umrla je u Zagrebu na svoj rođendan 1964. godine.

Još u osnovnoj školi, kako opisuje u grafičkom romanu: “niti se tko na mene osvrtao, niti sam se s kime upoznala, ostala sam im tuđa. U dvorištu naslonjena na zid promatrala sam djecu ‘kako su bedasta’, što se to vrte u krug i bježe i tuku se i smiju se čemu i zašto”. Kako piše, mlada je odbacila nauk o Bogu, no odlučili su je dati u samostan: “Ne znam što je ponukalo oca da me dade u uršulinski samostan. Mislim da su se svi žalostili što sam ja divlje i neodgojeno dijete, te se ne volim moliti Bogu, a i crkva mi je odvratna. Život kod uršulinki bio je nova muka i razočaranje...” Potom je dvije godine pohađala realnu gimnaziju u Bjelovaru. Želja joj je bila slikati: “.... mučila sam oca mojom željom, poći u svijet učiti slikati. Otac pak mučio me svojom željom da ja učim kuhati. Mama moguće nije ni slutila kakva je to muka za mene proboraviti prije podne u kuhinji mada sam si neprestanim pušenjem pomagala proti kuhinjskom mirisu, a proti dosadi razmišljanjem da li je kuhanje uopće prirodno i zašto ni jedna druga životinja ne kuha. Nagodila sam se naposljetku s ocem. Ja imadem polaziti u kuhinju, a on će mi zato omogućiti obuku u slikanju”. Školovala se prvo u Zagrebu kod Otona Ivekovića, potom u Beču, zatim u Münchenu.

Uspješno je počela izlagati po europskim metropolama, no počeo je Prvi svjetski rat. Vratila se u domovinu, zgrožena stavovima nekih: “Kako me srce zazeblo kada mi je jedna gospođa od inteligencije pričala u tramvaju kako je to u redu što se uništavaju srpski dućani. Pričala mi je o nedavnom paležu kao o opravdanom patriotskom djelu”.

Nakon rata sagradila je kućicu kojoj je atelier bio glavni dio, a stambeni prostor sporedni.  U to vrijeme upoznala je i Alexandrinu Onslow, koja je poslije rata osnovala sirotište i skrbila za šezdesetero djece. Zajedno su plovile Jadranom, boravila je s njom po Škotskoj i Engleskoj, naučila je voziti auto, pisala je pisma roditeljima o slobodi žena. Godine 1926. imala je izložbu u londonskoj Gieves Art Gallery. Ubrzo je i inicirala osnivanje Kluba likovnih umjetnica. Prepustila se stvaranju i ljubavi, no počeo je rat: “Odmah nagovaram svoje dobre prijatelje da se dadu u otpor i potpomažem one teške prve početke N.O.B. do 1943. Tada su mene i moju drugaricu Onslow strpali u zatvor na prijavu dvaju koristoljubivih slugu neprijatelja - ustaša. U zatvoru kod prvog saslušanja junački drsko predbacujem slugama neprijatelja njihovu kukavnu rabotu uvjerena da ću biti streljana”. Obje su, teško oboljele, bile smještene u kažnjeničkoj bolnici. Puštene su jer im se ništa nije moglo dokazati. I dalje su pomagale NOB. Uslijedila su, nažalost, nova razočaranja.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo