Na XXI. međunarodnoj izložbi Milanski trijenale - La Triennale di Milano koja nosi ime “21. stoljeće. Dizajn poslije dizajna” Hrvatska se predstavlja temom “Spekulativnost – postdizajnerska praksa ili nova utopija?”, kroz deset radova. Milano i dizajn oduvijek su ruku pod ruku. Ipak ovaj trijenale koji je oživljen nakon 20 godina odsustva, nije baš kao Milanski tjedan dizajna, više je to uvid u umjetnički, subverzivni način poimanja dizajna. Uz sudjelovanje mnogih zemalja i autora traje do rujna ove godine.
Hrvatsku predstavljaju autori Lina Kovačević, Robert Čanak, Anselmo Tumpić, Nikola Bojić, Damir Prizmić, Ivica Mitrović i Oleg Šuran, Nina Bačun i Anders Mellbrat. Dodatno su uključena dva rada koji nisu inicijalno nominirana kao dizajnerska, ali spadaju u blisku spekulativnu praksu - rad Andreja Kulunčić i rad Silvija Vujičića.
Projektiranje standarda
No što je spekulativna praksa? Spekulativni dizajn je zapravo kritički dizajn. Ivica Mitrović iz Odsjeka za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije sveučilišta Split, koji je i jedan od kustosa hrvatske izložbe, objašnjava da je iz modernističke perspektive dizajn promatran prvenstveno kao djelatnost koja rješava probleme, i to najčešće one koje detektiraju druge profesije.
- Misija dizajna u ovom je smislu usko vezana uz potrebe industrije ili, u širem smislu, projektiranje boljeg, kvalitetnijeg životnog standarda. U modernističkoj percepciji dizajn se vidi kao uslužna djelatnost koja prije svega adresira probleme klijenata - kaže Ivica Mitrović, s kojim je kustos i Oleg Šuran.
Međutim, kako ističe grafički dizajner i publicist Dejan Kršić, dizajn je oduvijek bio i značenjska praksa, ono što stvara, analizira, distribuira, posreduje i reproducira društvena značenja, a posebno danas, u novim društvenim, tehnološkim, medijskim i ekonomskim uvjetima.
Brisanje granica
- “Novi dizajneri” djeluju na rubovima tradicionalno shvaćenih disciplina, brišući njihove granice. Sve u cilju kritičke refleksije razvoja i uloge tehnologije u društvu. Ulogom tehnologije bave se kroz implikacije tehnologije, i ne bave se više aplikacijama. To su sve koncepti i artefakti koji ne rješavaju probleme, već postavljaju pitanja i otvaraju teme - objašnjava Mitrović.
Povijesne reference kritičke dizajnerske djelatnosti vezane su uz radikalnu arhitekturu 60-ih godina 20. stoljeća, a dijelom i uz kritičku praksu avangardne i neoavangardne umjetnosti. Spekulativni dizajn je kritička dizajnerska praksa koja obuhvaća ili je u relaciji s nizom sličnih djelovanja pod nazivima - kritički dizajn, dizajn fikcija, dizajn budućnosti, antidizajn, radikalni dizajn, propitkujući dizajn, kontradiktorni dizajn.
- Ne radi se samo o budućnosti koju želimo, već i o onoj koja je i neželjena, koja je moguća u izostanku kritičkog promišljanja uloge novih tehnologija u društvu. Ovakav dizajnerski pristup promišljanjem tehnološke budućnosti koja reflektira kompleksnost današnjeg svijeta - zaključuje Mitrović.
Dizajniranje potomaka
Spekulativni pristup koristi često i metode suvremene umjetnosti. Promišljanja o novim i drugačijim mogućnostima. Baš kao jedna od autorica Andreja Kulunčić kroz rad koji je nastao kasnih devedesetih. Kao jedna od prvih autorica koje su za galerijski i muzejski kontekst realizirale kompleksne online projekte interaktivnog tipa, ona je već u svojim prvim zapaženim radovima primijenila upravo spekulativni pristup.
Rad “Zatvorena zbilja: Embrio” oslanjao se na online platformu koja je davala korisnicima u ruke fiktivni scenarij koji im je omogućavao da zajednički - u paru “genetskim inženjeringom” po želji, do u detalje, dizajniraju vlastitog potomka. Iza te naizgled bezazlene igre stajala je, međutim, puno ozbiljnija priča koja se rastvorila naknadno – korisnici su stvorili čitavu novu fiktivnu populaciju baziranu na vlastitim željama, preferencijama i projekcijama i time praktički proizveli jedan od mogućih uzoraka društva budućnosti, te u konačnici – otvorili gomilu nezgodnih etičkih, političkih i društvenih pitanja.