'PLOD SPOZNAJE'

ŠVEDSKA AUTORICA STRIPA I FEMINISTKINJA Liv Strömquist: 'Borim se da menstruacija i klitoris prestanu biti tabui'

 

Nema tome dugo da me kolegica, francuska novinarka, u toaletu međunarodne javne institucije potiho upitala mogu li joj dati higijenski uložak. Vratila sam se na konferenciju koja je govorila o pravima žena, otišla do moje torbe i donijela joj uložak. Potom smo se zajedno smijale, zabavljalo ju je kako sam ga, doduše malog, iz šake jedva primjetna, nosila u ruci, “kao da je papirnata maramica ili čokolada”, ne mareći ponijeti čitavu torbicu da zamaskiram činjenicu da, možda, imam menstruaciju.

 Gdjegod da bili, u Hrvatskoj ili Belgiji, menstruacija je i dalje obavijena opipljivom dozom socijalne nelagode. I nije samo menstruacija još (pod)svjesni tabu, nego i mnoštvo drugog vezanog uz vaginu - ženski orgazam, masturbacija, konačno i izgled same vagine...

Ovih je dana u nas objavljen strip “Plod spoznaje”, poznate švedske autorice Liv Strömquist (prijevod Željka Černok, Sandorf), u kojem, kratko kazano, stoji povijest čovječanstva opisana kroz odnos prema vagini. Duhovito i inteligentno progovara o vulvi od kamenog doba do danas, pokazuje kako odnos društva prema vagini, (ne)prihvaćanje ženskog spolnog organa kroz povijest ne ide pravocrtno.

Strip vrvi podacima, od bizarnih i trivijalnih do znanstvenih činjenica, od kamenog doba, grčke i rimske mitologije, polinezijskih plemena do Sigmunda Freuda koji jedino vaginalni orgazam proglašava “pravim i normalnim” do Johna Harveya Kellogga kojeg danas uglavnom pamte po kukuruznim pahuljicama, a Strömquist o njemu piše kao o čovjeku koji je preporučio da se na klitoris stavlja kiselina kao “sredstvo za ublažavanje abnormalne uzbuđenosti”, ne bi li zaustavio masturbaciju žena, maknuo ih od vlastitih tijela.

Sartre je pak, spominje i njega Strömquist, u svome “Bitak ili ništa” pisao da je ženski spolni organ “rupa koja kao takva poziva nečiju tuđu put da ju penetriranjem prometne u puninu bitka”. Dakle, zaključuje, Strömquist - žena je šuplja i mora moliti da penis začepi njezine nedostatke …

 

 

Životinjska seksualnost

Spominje i bizaran slučaj baruna Georgesa Cuviera, francuskog paleontologa i zoologa koji je tvrdio da su velike unutarnje stidne usne znak “životinjske seksualnosti”. Dao je u alkoholu konzervirati stidnicu i mozak Saartjie Baartman, žene iz naroda Kojsina u Južnoj Africi, koja je početkom 19. st. prodana u roblje, godinama u Londonu, potom u Francuskoj tjerana da praktički gola stoji pred znatiželjnicima, reklamirana kao Hotentotska Venera.

Kad je umrla, Cuvier je nakon obdukcije napisao devet stranica o njezinoj stidnici i samo jednu rečenicu o njezinu mozgu. Njegova rasistička i mizogina teorija bila je da su se civiliziranim ženama, iz njegove perspektive bjelkinjama, tijekom evolucije smanjile stidne usne. Po njemu su velike stidne usne znak manje vrijednosti neke rase.

Od Trnoružice, hinduističkih boginja, izdržljivih i otrovnih socijalnih konstrukata preko Dogge Doggelitoa, Stiga Larssona i udžbenika biologije Strömquist propitkuje zašto je vagina problem, i što bi s vaginom bio problem. Zašto se stidimo stidnice od minulih stoljeća do suvremene Eve koja bi na operaciju jer joj se ne sviđaju njezine velike unutarnje usne, toliko da ju je sram pokazati ih i vlastitom, novom dečku?

Suvremena Eva, kako je u “Plodu spoznaje” crta Strömquist, srami se vlastita seksualnog nagona, a kazuje da se i mnoge njezine prijateljice negdje duboko u sebi - srame. Osjeća se loše i zato što joj se spolovilo promijenilo nakon poroda. Nikad se i nije bavila svojim spolovilom, osjećala je da ono više pripada njezinu dečku negoli njoj, sve dok jedan dan nije sjela ispred ogledala i pogledala kako izgleda njezina vagina. Otad se u vezi s istom osjeća još i lošije jer je, zaključuje, osim što je prljava i smrdi i – ružna.

Oduvijek se sramila tog dijela tijela. Baš kao i autorica, Liv Strömquist, 41-godišnja Šveđanka poznata po često nagrađivanim satiričnim radovima koji najčešće govore o feminističkim temama. Njezini su stripovi postavljani i na kazališne daske u Stockholmu i Malmöu, objavljuje ih u dnevnim novinama Aftonbladet, Galagu, a ima i svoj popularni podcast.

“Kao tinejdžerica osjećala sam puno srama vezanog uz vlastito tijelo, posebno sam se osjećala neugodno zbog menstruacije. I u odrasloj dobi sam pamtila te osjećaje jakog srama, zato mi je palo na pamet da bi bilo zanimljivo time se pozabaviti. Otkud dolazi tabu vulve? Je li tako bilo oduvijek kroz povijest? Kako tabu vagine psihološki utječe na žene? Sve me je to zanimalo, htjela sam ispitati ne bi li to mijenjala, vidjeti otkud toliko srama koji je vezan uz ženska tijela, pogotovo uz genitalije.

 

Trebalo mi je oko dvije godine da završim knjigu, makar uvijek radim paralelno i na drugim stvarima. Kad biste pogledali Google zapis tj. trag mog surfanja, bio bi vrlo neobičan, guglala sam riječi poput “vagina”, “vulva”, “maca” i slično ne bih li našla literaturu o tome. Stvarno sam uživala istražujući, učeći o ženskim genitalijama, o tome što ih okružuje, bilo je iscjeljujuće jer sam cijelo vrijeme osjećala da učim jako puno, da učim i osvještavam povijesti odnosa prema ženskom tijelu”, kaže Strömquist u razgovoru za Jutarnji list i ističe:

“Kad govorimo o ženskom spolnom organu, nedostaje nam puno riječi, puno izraza. To je zato što je taj organ već tako dugo tabu, pritisnut idejama da bi trebao biti sakriven, da se o njemu ne smije govoriti, jer je taj organ, kažu, nešto jako neugodno, posramljujuće, sramotno. Ako za njega nemamo riječi, ne možemo niti razumjeti što je, kako izgleda i kako funkcionira. Zato su riječi jako važne. U mnogim jezicima nema prikladne riječi za ženski spolni organ, nego se riječ koja se upotrebljava da označi njega ujedno upotrebljava i kao uvreda”.

Klitoris je organ koji je kroz povijest trpio zanemarivanje i zlostavljanje. Može li zanemareni klitoris biti inicijator društvenih promjena?

“Zanimljivo je to s klitorisom, jer je klitoris očito organ koji postoji jedino užitka radi. Danas znamo da je to veliki organ s dugim živčanim završecima te da oba orgazma - i vaginalni i klitorisni potječu od klitorisa, od organa koji ima reakcije, isto kao kad penis nabrekne, postane veći kad muškarac osjeti seksualno uzbuđenje. Postojanje ovog organa zbunjivalo je i uznemiravalo mnoge ‘mudre muškarce’ u razna vremena, a puna veličina klitorisa nije otkrivena sve do kasnih 1990-ih. Kako seks u učenju mnogih religija ima samo reproduktivnu ulogu, onda je taj klitoris, naravno, iritantna biološka činjenica koja samim time što postoji pokazuje da smo stvorene da također osjećamo seksualno zadovoljstvo, da uživamo u seksu.”

O sasvim ozbiljnoj temi Strömquist govori s puno humora, raznog - od opore ironije do vesele, gotovo nehajne satire, potom povremeno skoro i groteske. “Postoji percepcija u društvu da su feministkinje dosadne, jako ozbiljne, da se ne znaju šaliti. Išla sam obrnuto od toga. Dobro se smijati kad govorite o teškim, čak i deprimirajućim stvarima. Oduvijek sam voljela humor, još od djetinjstva kad sam gledala Monty Python. Članci o feminizmu i ljevičarskim stavovima često su pisani teškim stilom, vrlo akademski, jako su ozbiljni, a ja baš volim o tim temama govoriti na neki zabavan način, a i stvarno volim raditi stripove, baš se osjećam sretnom dok to radim. Da moram umjesto stripa napisati članak ili nešto slično, dosađivala bih se.”

Njezini radovi nazvani “Noćni vrt” postavljeni na zidovima štokholmske podzemne željeznice koncem 2017. izazvali su podijeljene, kod dijela putnika i društva i vrlo oštre reakcije. Prikaze žena i djevojčica na klizaljkama, u pripadajućim kratkim haljinicama koje za raznih klizačkih figura otkrivaju gaćice vidljivo umrljane menstrualnom krvlju, neki od putnika štokholmske podzemne željeznice nazvali su “odvratnim”. “Nije zabavno objašnjavati četverogodišnjem djetetu što je to crveno među nogama”, bio je jedan od komentara.

Mnogi su govorili da to nije pravo mjesto. “Sjajno! Sad građani Stockholma mogu uživati u pogledu na menstruaciju čak i za vožnje metroom”, piše jedan na Twitteru. “Nije dovoljno da imam menstruaciju jednom mjesečno, sad me na nju podsjete i svaki put kad prođem stanicom podzemne”, piše druga.

Strömquist, navikla na to da njezin rad izaziva različite reakcije i provocira, kaže da je ipak imala ponešto teškoća razumjeti takve komentare.

“Mislim da te reakcije pokazuju da je menstruacija prilično jak tabu i da ljudi još imaju prilično snažne emocije vezane uz to. Reakcije na te radove pokazuju i rast popularnosti desnice. Došlo je do političke rasprave u kojoj je populistička desničarska stranka u Švedskoj kritizirala korištenje poreznog novca kao potporu ovakvoj umjetnosti, bili su obećali da će, ako dođu na vlast, zamijeniti ovu vrstu umjetnosti s predmodernim uljima na platnu”, kaže autorica.

 

Žalbe građana

Štokholmska podzemna željeznica primila je žalbe s upitima da se radovi skinu, no nisu ih micali sa zidova. “Radove su birali zaposlenici, umjetnici i umjetnički selektori. Ne želimo da vas oni ni na koji način vrijeđaju. No, umjetnost je forma u kojoj je ljudsko tijelo oduvijek bilo subjekt interpretacije. Pokazujući umjetnost Liv Strömquist željeli smo slaviti ljudsko tijelo u svim njegovim izdanjima i oblicima”, poručili su iz uprave štokholmske podzemne.

Menstruaciju Strömquist opširno tematizira i u “Plodu spoznaje”. Mnoge žene se boje za vrijeme mjesečnice da će ostati krvavi trag na nekoj sofi ili stolici u javnosti, da će svi znati da krvare … Industrija reklamira sigurne i tanke higijenske uloške. Ali, zašto nitko ne smije vidjeti što nosiš ni pomisliti da imaš mjesečnicu, pita. Tabu zvan mjesečnica u raznim kulturama na razne načine traje već posljednjih nekoliko tisuća godina. Neki drže da i sama riječ “tabu” dolazi od polinezijske riječi “tupua”, što znači menstruacija.

To da je menstrualna krv nečista ide od Levitskog zakonika, i prije, pa nadalje. Puno je primjera vjerovanja o destruktivnoj moći menstrualne krvi koje su se zadržale skoro do modernih vremena. Šveđani su 1920-ih vjerovali da žena ne može napraviti mini-val dok ima mjesečnicu, da joj se tad kosa neće dati nakovrčati. Za čitava 19. stoljeća žene za vrijeme mjesečnice nisu smjele raditi na proizvodnji opijuma u jugoistočnoj Aziji, vjerovali su da bi se opijum pokvario u blizini žene koja krvari. No u kameno doba, piše Strömquist, mjesečnica se smatrala božanskom. Puno kasnije, dolaskom monoteističkih religija, koje ne žele da menstruacija konkurira božanskoj muškosti, ona postaje tabu, gadljiva, makar je puno primjera gdje se mjesečnici pridaju moć i pozitivna svojstva u narodnim vjerovanjima.

Da živimo u matrijarhatu PMS bi imao “neopisivo visok status”, kao što je imala muška melankolija u 19. stoljeću. Rodinov Mislilac koji pokazuje naga mišićava muškarca kako sjedi duboko zamišljen s jednom rukom na bradi tad bi, moguće, predstavljao ženu kako drži ruku na trbuhu, pokazivao osjetljivost tog inteligentnog i tankoćutnog stanja o kojem, primjerice, piše i Virginia Woolf.

Feminističke teme, ističe Strömquist, idu ruku pod ruku s pitanjem klime, održivog razvoja, borbe protiv globalne nejednakosti … “Vidimo više žena negoli ikad prije na sveučilištima i visokim pozicijama u društvu te porast globalne svijest o pitanjima kao što je nasilje nad ženama. No, u isti čas su prava žena ugrožena od desničarskih populista koji stječu moć u mnogim zemljama, vidimo i vjerske sekte širom svijeta koje dobivaju moć, a gaje mržnju prema ženama.

Mislim da je to zato što žene danas imaju veću vidljivost, više ih se čuje negoli prije, mogu preispitivati ​​dominaciju muškaraca u sve više i više područja. Nažalost, ne vidimo jednako napredovanje društva kad je riječ o pitanjima klasa - zbog neoliberalne politike rastu razlike u dohotku. Trebamo se pozabaviti time, moja najnovija knjiga ‘Uspon i pad’ govori o socijalnim nejednakostima, bankama, klimatskim promjenama, za mene su to važna pitanja.”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo