Rad umjetnice Jovane Popić “Što želiš zaboraviti?” predstavit će se na jednom od najvećih europskih sajmova umjetnina, Art Baselu. Jovana Popić umjetnica je koja je rođena u Zadru, diplomirala je slikarstvo na Likovnoj akademiji u Beogradu, a zatim otišla u Berlin na poslijediplomski studij kod znamenite Rebecce Horn. I danas živi u Berlinu.
Prethodno se instalacija mogla pogledati u HDLU-u gdje je bila predstavljena u sklopu obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta. Audiovizualna instalacija sastoji se od pet ljudskih kralježaka, uvećanih, veličine poput kralješka kakvog giganta. Svaki od njih ima ugrađen nevidljivi zvučnik koji prenosi osobna svjedočanstva žrtava ili priče potomaka žrtava holokausta iz Zagreba, Sarajeva i Beograda. Tema je, među ostalim, “proces zaborava kao snažne političke i društvene strategije”, o radu je govorio povjesničar Hrvoje Klasić.
Koliko vam znači predstavljanje u u Baselu?
- Sakupljajući sredstva za rad, prijavila sam se za nagradu Future Audio Artist Program. Oni će rad prikazati u Baselu, a vrlo vjerojatno i na Art Miamiju, o čemu upravo pregovaramo. Naravno da mi mnogo znači što društvo prepoznaje ono što želim poručiti svojim radom. U tehničkom pogledu, podrška znači i bolje produkcijske uvjete za rad, bolji zvuk.
Kako ste birali svjedočanstva?
- U Sarajevu sam upoznala ljude kroz čije sam priče taj grad vidjela novim očima i zahvalna sam im na tome. Razgovarala sam s onima koji su bili vezani uz Židovsku općinu u Sarajevu tijekom Drugoga svjetskog rata, s onima koji su proživjeli oba rata. U Zagrebu me se dojmila gospođa Lea Krizbaher koja je našla izvrstan način da se sa svime nosi s puno humora. U Beogradu sam, pak, primijetila da su direktni svjedoci najmanje pričali sa svojom djecom o tome, nisu im željeli uništiti djetinjstvo. Meni nije bio cilj sakupiti faktografiju, time se bave povjesničari i sociolozi, nego me je zanimalo iskustvo života tih ljudi, kako gledaju na svijet, koji sustav vrijednosti imaju. Također i univerzalni kontekst, što društvo danas može i treba naučiti od njihovih sjećanja. Željela sam da ta sjećanja budu i svojevrsni ljudski muzej za budućnost jer je sve manje autentičnih svjedoka. Inspirirali su me, među ostalima, književnik Luka Bekavac i zvučne slike u njegovoj literaturi.
Zašto forma kralježaka?
- Gdje čovjek pohranjuje sav sadržaj koji je doživio ako ne u kičmi? Kičma ima to dualno značenje, kaže se da ako ti nešto nije slomilo kičmu, onda si jak, i to je izraz koji postoji na više jezika.
Na izlaganje u Zagrebu pozvao vas je Josip Zanki, predsjednik HDLU?
- Zanki poznaje moje ranije radove, primjerice one koji se bave posljedicama nakon rata 90-ih u Dalmaciji i koji su primjenjivi i u jednom širem kontekstu. Zanima me isključivo umjetnost koja oslikava širu sliku, koja je matrica koja preslikava suštinu svijeta, koja postavlja pitanja. Nakon što me Zanki pozvao, dugo sam razmišljala kako temi koja je smrt, destrukcija, pristupiti na pozitivan način. Također sam željela izbjeći klišeje. U Berlinu, gradu u kojemu živim, o holokaustu se puno govori, ima mnogo umjetničkih radova na tu temu, no često je sve jednoobrazno.
Upravo se zbog česte jednoobraznosti zapadne umjetnosti odlučujete na audioinstalacije kao noviji medij u vašem stvaralaštvu?
- Nisam se više mogla, kako sam željela, odnositi prema vizualnoj estetici u umjetnosti koju na Zapadu diktira tržište. Sve je previše komercijalizirano pa sam se, među ostalim, i zbog tog razloga počela baviti zvučnim slikama. Prije prelaska na audioinstalacije nekoliko sam mjeseci radila sa slijepom djecom i od njih sam naučila kako percipiraju svijet kroz zvuk.
Osim u Baselu, ove ćete godine izlagati i u Milanu. Tema je Ervenik, mjesto vašeg djetinjstva?
- Kao dijete sam doživjela destrukciju mjesta svog djetinjstva i više sam se puta u radu bavila Ervenikom, kroz priče ljudi, kroz dokumentarni dio koji mi je važan u mojoj umjetnosti. Primjerice, kroz rad nastao na temelju razorene osnovne škole bavim se, ponovno, posljedicama destrukcije, pitanjem kako ponovno povezati svijet koji više nije svrhovit te obrazovanjem u suvremenom društvu.
Ervenik je i inače česta tema u vašem radu?
- Da, no kroz jednu univerzalnu paradigmu. Smeta mi kada me pitaju za pripadnost, odrasla sam u Zadru, Erveniku i Rijeci, moja je obitelj poslije živjela u Beogradu gdje je bila opozicija Miloševićevu režimu. Sada živim u Berlinu...
U Berlin ste stigli na studij kod Rebecce Horn, a na berlinskoj Akademiji poslije ste dobili i Dekanovu nagradu. Kako je došlo do toga?
- Prvo sam na beogradskoj Likovnoj akademiji diplomirala slikarstvo, no taj medij u jednom trenu više nije bio prikladan za mene. Trebalo mi je nešto predmetno, prisutnije u prostoru. Željela sam i otići iz Beograda, nisam željela biti talac većine. I onda sam u novinama, 2001. godine, pročitala kako je Berlin grad budućnosti. Sjetila sam se da tamo predaje Rebecca Horn, spremila sam portfolio svojih radova i krenula u Berlin.
Što vas je privuklo toj njemačkoj umjetnici? Njezine skulpture kao produžetak tijela?
- Da. I dandanas mislim da je ona velika umjetnica, iako nije uvijek bilo jednostavno kod nje studirati. Ono važno što sam naučila jest da kada radiš instalacije, moraš radom osvojiti prostor, instalacija mora promijeniti prostor, raditi zajedno s njim. Naučila me i profesionalizmu. Kada smo izlagali radove naše klase, nije bilo prostora za pogreške, ni za nedovršenost. Morao si imati sasvim gotov rad i znati ga braniti, znati se pozicionirati u odnosu prema Rebecci Horn.
Britanska umjetnica Tracey Emin tvrdi da Berlin ima dobru karmu jer ima mnogo umjetnika. Slažete li se?
- Indirektno da. Njemačka je zemlja koja je shvatila da joj trebaju umjetnici i omogućava im da se nesmetano bave svojim radom. Umjetnici imaju zdravstveno osiguranje, dobivaju atelje od grada, imaju dostojanstvo, osjećaj kao da su dio društva, da su mu potrebni.