MARINA PAULENKA

TKO JE MLADA VINKOVČANKA NA ČELU HIT-FESTIVALA 'Fotografijom sam se zarazila snimajući lezbijski par i Jehovine svjedoke s kojima sam bila 8 mjeseci'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 18.09.2016. u 19:09

Zagreb, 130916.
Francuski paviljon, Savska 25,
Otvorenjem centralne izlozbe Otkrivanja zapoceo 8. medjunarodni festival fotografije Organ vida.
Na fotografiji: Marina Paulenka.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / CROPIX

Marina Paulenka

Međunarodni festival fotografije Organ vida ovih dana puni zagrebačke muzeje i galerije mnoštvom izložbenih programa i još većim mnoštvom publike, koja ima priliku vidjeti radove nekih od najvažnijih svjetskih fotografa.

Festival je pokrenula fotografkinja mlađe generacije Marina Paulenka, koja kaže: “Organ vida započeo je u SC-u kao mali lokalni, jednodnevni festival natječajnog tipa, početak je bio uistinu sramežljiv. Željeli smo izaći iz svijeta internetskih stranica koje su se tada počele masovno baviti fotografijom. Znali smo se virtualno putem nekih domaćih ili inozemnih internetskih portala za fotografiju, preko nadimaka, a ideja je bila da se počnemo družiti i izvan weba. Počelo je iz svojevrsne dosade, nismo znali dokle će nas to dovesti, nisam imala namjeru biti direktorica nekog festivala. No, sve je krenulo spontano, ekipa se počela okupljati, družiti i razmjenjivati iskustva, malo-pomalo smo rasli. U to doba nije bilo puno fotografskih izložbi, da ne govorim onih suvremenih. Tek s osnivanjem Katedre za fotografiju na ADU sadašnja se mlada suvremena scena počela formirati. A i na festivalu se može mnogo naučiti. Mladi studenti dođu kod nas stažirati, dobiju vrući krumpir u ruke i nekako se moraju snaći. To im je odskočna daska za dalje”.

Nakon tri godine odlučili su da festival bude međunarodni, lista stranih gostiju raste, pa tako ove godine među ostalima imamo prilike vidjeti radove, primjerice, Phillipa Toledana, koji snima ljude koji su na sebi napravili mnoštvo plastičnih operacija, a on tumači kako je to nova vrsta ljepote, pa M. Scotta Brauera koji snima predsjedničku kampanju Hillary Clinton i Donalda Trumpa na jedan pomaknuti način, pa Rogera Bauera koji snima marginalizirane i psihički nestabilne ljude, stanovnike Južnoafričke Republike (Galerija Kranjčar, Francuski paviljon, Muzej suvremene umjetnosti samo su neki od izlagačkih prostora).

Provokacija

Na koji su način birali autore za izložbu i je li provokacija tema ove godine, ili je to ono što smo mi mediji izvukli? “Nije samo provokacija, ima i provokativnih i ‘benignih’ priča. Riječ je o velikom pozivnom natječaju na kojemu sudjeluju autori sa svih kontinenata iz više od šezdeset zemalja svijeta. Najbolje bira međunarodni žiri. Volim kad u tom žiriju sjede fotografi, kada fotografi biraju fotografe. No, tu bude i kustosa i urednika poznatih magazina, kao što su British Journal of Photography, Time, Financial Times... Bitno je da se tema pokazuje iz nekog novog kuta, da priče i problematika budu relevantni i vizualni jezik snažan, a jedan od njih je M. Scott Brauer. Toledano je jedan od članova žirija, no željela sam da se kroz izložbu vidi i njegova intrigantna fotografija.”

Zagreb,060916.
Plesni centar u Ilici 10.
Konferencija za medije 8. medjunarodnog festivala fotografije Organ Vida.
Na fotgrafiji: Lea Vene,Marina Paulenka i Sandra Vitaljic.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX

Lea Vene, Marina Paulenka i Sandra Vitaljić na konferencija za medije 8. medjunarodnog festivala fotografije Organ Vida

 

Na pitanje koja je njoj najdraža fotografska priča, kaže kako su joj sve drage: “Ima ta priča o istanbulskim uzgajivačima ptica, s naglaskom na skrivenu vezu između ptice i uzgajivača, prepuna sukoba između ljubavi, posjedovanja i zadovoljstva, čije su autorice Maria Sturm i Cerme Yesil. Čitava se priča temelji na borbi između ženskosti i muškosti. Mužjaci ptica pjevaju kako bi privukli ženke, a uzgajivači se natječu za naslov onog čija ptica najljepše pjeva.

Zaintrigirao me je i projekt koji potpisuje Pierre Liebaert, koji se bavi muškarcima u srednjoj dobi. Stariji su, imaju obitelji i žive paralelne živote u SM okruženju i tek kada se fotografiraju u sklopu te scene, oslobađaju se. Projekt govori o ljudskoj psihi i nemogućnosti da danas živimo slobodno i kako želimo. Gidon Levin se fotografijom osvrće na vojni rok u Izraelu koji je odslužio. Kiril Golovčenko snima zajednice, komune ljudi koji danonoćno prodaju voće uz autoceste...”

Za iduću godinu već najavljuju veliku senzaciju, slavnu američku fotografkinju Nan Goldin. “Dobili smo potvrdu da dolazi. Trebala je doći ove godine, no ima veliku izložbu u njujorškoj MoMA-i. Također su u planu i Pieter Hugo, Lauren Greenfield, Dana Lixenberg. Rad Nan Goldin privukao me od mojih samih početaka bavljenja fotografijom. Stvorila je bitna djela u sedamdesetima i osamdesetima, jedna je od predvodnika njujorške art scene tog doba. Snimala je LGBT scenu, drag queenove, glazbenike, umjetnike, osobe oboljele od AIDS-a, fotografirala je i samu sebe bez ikakvog stida. To je bio njezin ludi život, a fotografija njezin dnevnik. Prikazivala je realne događaje u snapshot estetici, i među prvima je u tome.”

Kako do kontakata

A kako dolazi do tih kontakata? “To je veliki napor. Puno putujem, posjećujem fotografske festivale u svijetu i zapravo se iz toga rađaju kontakti. Primjerice, Toledana sam upoznala na Međunarodnom festivalu fotografije u Arlesu, najvećem festivalu te vrste na svijetu, gdje sam išla gledati portfelje kao predstavnik naše zemlje. Našli smo se na ručku, ispričala sam mu o našem festivalu i zemlji.”

Marina Paulenka rođena je 1985. godine u Vinkovcima. “U mojoj se obitelji nitko ne bavi umjetnošću. Kada sam bila mala, svirala sam i klavir, nakon toga sam željela biti slikarica.”

U Zagrebu je upisala i diplomirala grafički dizajn. Tijekom studija se zaljubila u fotografiju te je završila i diplomski studij na Akademiji dramske umjetnosti, gdje su predavači Sandra Vitaljić, Jelena Blagović i Dario Petković. Sa studija fotografije izlazi nevjerojatna količina talentiranih fotografa i mnogi smatraju da je upravo fotografska generacija danas najjača na sceni. “Riječ je o studiju koji se prije svega bavi promišljanjem fotografije. Generaciju nekadašnjih studenata, uistinu, danas svi znamo po imenima. Scena je jaka, no naravno veliko je pitanje što nakon završene Akademije i tu, među ostalima, nastupa naš festival koji nastoji razviti tržište, povećati vrijednost, cilj nam je da se neki od selektora ili izlagača veže uz rad pojedinog autora i kasnije ga eventualno i zastupa. Također će preko Organa vida desetero autora izlagati na Festivalu u Brightonu sljedeće godine. Međutim, situacija u zemlji nije idealna, naravno, ne postoji krovna institucija koja se brine o fotografiji u zemlji, malo je specijaliziranih galerija itd. Primjerice, u Nizozemskoj, gdje je dulja tradicija povijesti i studija fotografije, pojedini mladi autori dobiju galerista koji ih zastupa. Kako bismo bili vidljivi sa svojim radovima i stvaralaštvom na sceni, moramo izlagati, a s druge strane svi se bavimo komercijalnim poslovima da preživimo.”

Zagreb, 130916.
Francuski paviljon, Savska 25,
Otvorenjem centralne izlozbe Otkrivanja zapoceo 8. medjunarodni festival fotografije Organ vida.
Na fotografiji: otvorenje izlozbe.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / CROPIX
 

Od čega onda žive umjetnički fotografi kod nas? “Mnogi paralelno rade za novine, agencije, snimaju vjenčanja, evente, reklame, portrete ili rade za velike kompanije.”

Marina Paulenka bavila se novinskom fotografijom. “Da, no uz dokumentarnu fotografiju jako me zanima i snimanje arhitekture. Meni u fotografiji nije ništa ni sramota ni problem raditi. Od festivala, na kojemu nas petnaestak radimo deset mjeseci u godini, ne može se živjeti. Imamo mali budžet od Turističke zajednice, Ministarstva i Grada te nekih sponzora, no to je za pokrivanje temeljnih troškova. Želja nam je imati mjesto za kontinuirani godišnji rad, gdje bismo otvorili i knjižnicu, photobooksu, galeriju i mjesto za istraživački rad kako bi se javnost educirala na tom polju.”

Obrtničke radnje

Jedan od njezinih prvih ciklusa bio je posvećen obrtničkim izlozima u Zagrebu, odnosno polaganom nestanku obrtničkih radnji pred pojavom shopping centara. Drugi je bio kada je snimala lezbijski par, u doba referenduma Željke Markić: “Bio je to intiman, nježan projekt, projekt o svakodnevici, o životu koji se može preslikati na život bilo kojeg para”, tumači Marina Paulenka, mlada fotografkinja kojoj smetaju zadrtosti svih vrsta.

S Marinom Paulenkom prvi sam put razgovarala kada je napravila ciklus “Jehovini svjedoci”. Snimala ih je osam mjeseci i svidjelo mi se kada je rekla da je željela razbiti predrasude o ovim ljudima koje je većina nas imala, pa i ona sama. “Vidjela sam ih jednog dana, dok sam sjedila na kavi ispred Doma sportova, kako izlaze tako sretni i sređeni kao iz osamdesetih, žene u šarenim suknjama, izgledalo mi je kao da su sišli s fotografija Martina Paara. Većina nas ima vrlo jednostavnu predodžbu o njima, o ovim ljudima koji kucaju na vrata. Činilo mi se kao sjajna ideja za projekt, zainteresiralo me tko su ti ljudi. No, prvo sam ih željela upoznati, prije snimanja, odlazila sam i s njima na mise, a fotografije koje sam izložila u javnosti nastale su nakon što sam shvatila kako ta zajednica funkcionira.”

I kad je snimala zatvorenice u Požegi, jedinom ženskom zatvoru u Hrvatskoj, također je išla prvo se upoznati s njima. “Bile su vrlo ljubazne, pozdravljale su me s ‘dobar dan, gospođo’, ustale kad sam došla. Bilo mi je neugodno zbog te poniznosti. S druge strane, uplašile su se kad su me vidjele s ogromnom analognom kamerom, mislile su da je to za novine, molile su me da ih ne snimam. Nakon što je jedna od zatvorenica sa mnom napravila intervju u zatvorskim novinama, fanzinu, i nacrtala me s kamerom, shvatile su o čemu je projekt i same su se poslije tog intervjua nudile da ih snimam. No, nisam ih smjela snimati, pa se čitava priča okrenula na jedan drugi način, a to je prikazivanje njihove svakodnevice”, kaže Paulenka.

Najgori zatvor

Jedan od primjera je posve prazna soba u kojoj je na krevetu samo odložen grudnjak. “Grudnjak im je jedina privatna stvar. Naime, kod nas jedino žene nose odijela u zatvoru, u muškim zatvorima toga nema. Kada sam čitala istraživanja, ispalo je da je to zatvor s najgorim uvjetima u Hrvatskoj. Izvana izgleda kao đački dom iz doba Marije Terezije, što i jest bio, no iznutra je posve druga priča.”

S Borkom Vukosavom, fotografom i dečkom, snimala je zajednički ciklus “Prazno nebo” koji je pohvaljen na skupnoj izložbi suvremenih autora (T-HT) u Muzeju suvremene umjetnosti.

Zagreb, 140916.
U sklopu 8. medjunarodnog festivala fotografije Organ vida u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU otvorena je izlozba
Srđan Vrančić / CROPIX
 

“Pozvale su nas kustosice Marta Kiš i Karla Pudar. Riječ je o zajedničkom projektu beogradskog Kulturnog centra i zagrebačkog SC-a, a inicijalna je ideja bila istražiti putem fotografije kako danas, nakon svih zbivanja, egzistiraju nesavršene strukture u ove dvije institucije. Međutim, projekt se proširio na problematiziranje nesavršenih struktura općenito u društvu, pa i granica u kontekstu izbjeglica i zatvaranja granica. Ne prikazujući već svima poznate prizore, Borko i ja smo željeli prikazati i sebe kao dvoje partnera različitih nacionalnosti. Također, i pokazati koliko su banalni ti animoziteti kojima se svi bave. Na granicama s romantični pejsaži, livadice, cvijeće i mi smo snimali te slatke prizore, ali na način da iz njih pršti nešto krivo, da se naslutiti nešto zlokobno. Naša je šetnja tim granicama bila simbolična. Projekt smo izložili kao fotografsku instalaciju, izložili smo cvijeće koje simbolizira našu vezu, na svojevrsnom socijalističkom postamentu, iznad su bile fotografije praznog neba koje kao da sliježe ramenima nad Balkanom, nad kojim su se nadvila desetljeća ratova, ljubavi, prolivene krvi. Referirali smo se na knjigu ‘Putovanje u unutrašnjost Balkana’ njemačkog pisca Richarda Wagnera koji se bavio Balkanom, iz koje smo ulomke slušali na Trećem programu radija. Zato smo inzistirali da posjetitelji dođu sami pred instalaciju, kako bi razmislili o svemu, poruka nije bila na prvu.”

Raditi zajedno

Kako je to raditi zajedno? “Volimo putovati, biti na terenu, kampirati. Vikendima smo odlazili po šumama, po granicama kod Bosne, Srbije i Slovenije. Nije uvijek sve bilo idealno, na granici kod Bosne pratila nas je dva sata policija, smatrali su da smo ‘sumnjivi’. Ispalo je da se ne smiješ voziti po svojoj zemlji. Bilo je, dakle, i turbulentno.”

Pitam Marinu Paulenku ima li namjeru otići van, poput mnogih ljudi njezine generacije. “Hrpa mojih kolega je otišla van i ja ih razumijem. Za sada sam tu, što će biti dalje, ne znam. Mislim da je u redu prvo se dokazati u svojoj zemlji. A ako idete van bez dogovorenog posla, sigurno morate imati dobar background za početak.”

Izdvajamo