“Fascinacije. Sedam likovnih stavova”, izložba upravo toliko hrvatskih umjetnika i umjetničkih grupa, otvorena je od preksinoć u Laubi.
Mogu se pogledati radovi Marije Ujević Galetović, Đure Sedera, Alema Korkuta, Duje Jurića, Kristiana Kožula, Gordane Bakić te dua Tarwuk, Brune Pogačnika Wukodrakule i Ivane Vukšić; duo trenutačno djeluje u New Yorku, gdje je Pogačnik otišao na postdiplomski na Sveučilište Columbia.
Riječ je o prodajnoj izložbi koju je organizirao vlasnik Laube Tomislav Kličko s kustosicom Jelenom Pavlinušić. Kličko smatra da je tvrdnja kako u Hrvatskoj ne postoje kolekcionari suvremene umjetnosti, mit. Tvrdi da interes itekako postoji. “Prošli smo mjesec organizirali također prodajnu izložbu, no bila je zatvorenog tipa, isključivo na poziv. Bila je vrlo uspješna, nadmašila je sva naša očekivanja, svaki je od autora koje zastupamo prodao barem jedan rad, nakon čega smo odlučili otvoriti prostor za sve zainteresirane.
Pokazujemo radove onih autora iza kojih mi, kao kolektiv Laube stojimo. Potencijalni kolekcionari trebaju nekoga na tržištu umjetnina u koga imaju povjerenje, komu se mogu obratiti za savjet, a savjeti su potrebni i samim umjetnicima, da im se ukaže je li cijena previsoka i slično”. Cijene su izloženih umjetnina izražene u eurima, kreću se od 200 do preko 30 tisuća eura.
Prva izložba
Među poznatijim je umjetninama skulptura “Mačke”, sjajan rad Marije Ujević, te neki njezini crteži mačke koje do sada nismo imali prigode vidjeti. Diskrecija je zajamčena, mnogi kolekcionari, naime, ne vole da im se gleda u novčanik dok kupuju umjetnine, za točno se određene cijene treba raspitati osobno kod Klička ili kustosice.
Kako kaže Kličko: “Neke su umjetnine već rezervirane, primjerice, ova skulptura žohara Kristiana Kožula. Izložba traje devet dana, pa i tijekom tog razdoblja očekujemo dodatni interes, neki kolekcionari ne vole doći prvi dan, dođu kasnije kad nema toliko ljudi.”
Na prvoj izložbi zatvorenog tipa Laubu su, kako nam kaže Tomislav Kličko, “posjetili među ostalima odvjetnici Čedo Prodanović, Jadranka Sloković, Boris Anišić, ekonomist koji predaje na Harvardu Vladimir Bosiljevac, potom dizajner Davor Bruketa, bankar Igor Čičak, poduzetnik Tomislav Knezović, farmaceut Jakov Radošević, financijski stručnjak Hrvoje Fajdetić... Polako gradimo svoj put, ne ide sve preko noći. Uostalom, gotovo sve izložbe u Hrvatskoj su prodajne, mi smo samo javno oglasili komercijalni aspekt izložbe”.
Kada smo posljednji put razgovarali, Kličko je rekao da ponekad i umjetnine iz svoje zbirke prodaje, kako dalje profilira svoju zbirku. Prodaje li na ovoj izložbi neka djela iz svoje zbirke, pitamo ga? “Ne”.
Komercijalni aspekt
Izuzetno vitalnog i dobro raspoloženog 91-godišnjeg Đuru Sedera zatekli smo kraj njegovih slika, za koje kaže: “Izlažem raspon od starijih do najnovijih radova, no tema je svih radova jednaka, a to su dvoje, vječna tema života”. Kaže kako ne slika ljubav, “koju je nemoguće naslikati, već približavanje čovjeka čovjeku”. Duje Jurić, profesor slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti, pokazao je radove koji su ranije nastali jer, kako kaže, u posljednje se vrijeme “bavim ambijentima koji nemaju toliko komercijalni aspekt”. Dodaje i da će domaćim umjetnicima biti potrebno “neko vrijeme da se priviknu na ovaj način izlaganja, jer naprosto ne postoji kontinuitet”.
Alem Korkut, predstojnik Katedre za kiparstvo na ALU, kaže da je, kao i njegov kolega Jurić, odabrao one radove koji imaju svoj tržišni potencijal. “Naravno, to nije tema o kojoj umjetnik razmišlja dok stvara, ima li rad tržišni potencijal ili nema. Tržište umjetnina je nešto čime se umjetnici u Hrvatskoj u pravilu niti znaju baviti, nemaju niti stručnosti niti vremena, naposljetku, za takvo nešto. Zato vani s razlogom vani postoje sajmovi i galeristi koji se bave prodajom i djela suvremenih autora.”
Dokazana imena
Na pitanje o činjenici da smo naprosto mala zemlja i da se kod nas često kupuje direktno u ateljeima kod umjetnika, Korkut odgovara: “Ja uvijek držim iste cijene, i u galeriji i u ateljeu. Zarada je takvim profitom kratkoročna i traje samo jednu kupnju, a pri tom umjetnik vara galerista, sve skupa onda nema smisla.” Korkut kaže da ga čudi da se već ranije nisu pojavili događaji sličnog profila: “Bilo je nekih pokušaja, no sada se prodajne izložbe organiziraju sustavno i promišljeno. Hrvatska je zemlja koja ima jako dobre autore, i da je primjerice potrebno odabrati po sedam umjetnika za još sljedećih deset događaja, mogli bi se pronaći kvalitetni umjetnici.”
Slikarica Gordana Bakić koju hvale njezini kolege, a također predaje na ALU, kaže kako je izložila radove koji su nastali posljednjih desetak godina, većinom je riječ o slikama velikih formata. “Preko ovakvih sam izložbi u Laubi upoznala i neke nove ljude, koji su van mog uobičajenog kruga, ja nisam baš jaka u segmentu prodaje i među ostalim i zato mi je izložba važna.”
Dugo se vremena na hrvatskom tržištu činilo da se umjetnine suvremenih autora ne prodaju, odnosno ako se i prodaju, da se to gura ispod tepiha kao svojevrsna tabu tema. Neki su umjetnici kvalitetni, no uz to i sami sebe znaju brendirati, drugi, pak, imaju likovni talent, no ne i smisao za samopromociju... Na posrednicima jest da neke umjetnike izvade iz njihovih čahura, drugima, pak, da korigiraju cijene i sl. Iz Laube su u odabiru umjetnika išli na sigurno, vodeći se nekim vrlo opipljivim vrijednostima i dokazanim imenima.
Nakon izložbe “Plati & nosi” u HDLU te nakon dvije Laubine izložbe, može se reći da sektor koji je dugo bio nepokriven sada polako izbija na površinu pa umjetnici ne bi trebali više biti prepušteni sami sebi, improvizaciji, cjenkanju...