U stotoj godini preminuo je slikar i umirovljeni profesor Akademije likovnih umjetnosti Šime Perić. Posljednjih godina često su ga posjećivali njegovi nekadašnji studenti i kolege, Željko Lapuh, Dalibor Jelavić, Tomislav Buntak i mnogi drugi, i do prije nekoliko mjeseci bio je prilično vitalan te je još bio stvarao, slikao.
Studirali su kod njega na Akademiji i Željko Kipke, Igor Rončević i čitava jedna generacija umjetnika. Kako nam je rekao Lapuh, mnogi su željeli upravo kod njega, bio je dobri duh Akademije, razumio je mlade, davao podršku kolegama da se razvijaju.
Naravno, bilo bi pogrešno Šimu Perića ispratiti isključivo kroz njegov profesorski posao. On je prije svega bio izniman slikar, pomalo i samozatajan, nije često niti izlagao. Posljednju je svoju izložbu imao u Radničkoj galeriji. Prije toga, bila mu je priređena retrospektiva u Galeriji umjetnina Split. Naziv izložbe u Radničkoj galeriji bio je “Osjećaj vedrine”, a takve su, vedre, uistinu bile i njegove kompozicije, kolorističke i razigrane, naslikane u formi kruga, oblika za koji je vjerovao da je najbliže savršenstvu. Iako primarno slikar, bavio se i kiparstvom, uspješno.
Radio je u ciklusima, nazivi su poznatijih ciklusa, osim spomenutog, “Atlantida” i “Ljeta na Braču”. Brač mu je bio jedna od čestih inspiracija. Koloristička apstrakcija bio bi najbolji opis dobrog dijela njegova opusa. Ustrajao je na svojem stilu, čiji počeci sežu već u poslijeratno vrijeme.
Bijeli rondo, 1974.
Njegova je obitelj iz Ložišća na Braču, kao i mnoge obitelji s dalmatinskih otoka, otišla početkom 20. stoljeća u Čile. U Čileu je, u Antofagasti, umjetnik i rođen, kao prvo od petero djece u obitelji. Otac mu je neko vrijeme radio u rudnicima bakra i srebra, držao je i dućan, no nije to bilo dovoljno za život poveće obitelji pa su se u vrijeme Perićeva ranog djetinjstva vratili u Split.
Pa ponovno u Argentinu, i ponovno u Ložišća. Kasnije je znao u intervjuima prepričavati kako mu djetinjstvo na dva kontinenta nije predstavljalo opterećenje, dapače, otvaralo je prostora za umjetničku maštu, a sjećanja su se kasnije znala pronaći i u njegovim djelima.
Nakon što je izbio Drugi svjetski rat, odlazi u partizane, kao i Murtić i Prica uređuje zidne novine, crta, ilustrira partizanske publikacije. Kako nema novaca po završetku rata, prvo se školovao na Vojnoj kartografskoj školi u Beogradu, a potom na Akademiji primijenjene umjetnosti u istom gradu, kasnije studira i u Parizu.
U izdanju Skaner studia objavljena mu je monografija autora Tonka Maroevića i Mladenke Šolman.