I da je proizvela samo telefon ETA-80, onaj tanki, nalik luksuznom automobilu, automobilu kakav si većina kućanstava nikada neće moći priuštiti, slovenska tvornica Iskra ostala bi zabilježena u povijesti dizajna. Rad s dizajnerskim potpisom Davorina Savnika, čovjeka neobične i bogate karijere, koji je prije bavljenja dizajnom bio prilično uspješan glazbenik s tri fakulteta za sobom (Građevinski, Glazbena akademija, studij industrijskog oblikovanja), nalazi se, uostalom, i u znamenitoj njujorškoj MoMA-i. Muzej moderne umjetnosti dva je primjerka, jedan sivi i jedan crveni, oba iz 1979. godine, otkupio za svoju zbirku dizajna.
Ravnatelj Gradskog muzeja Sisak i kustos Vlatko Čakširan tumači da je, prema gruboj procjeni, u svijetu napravljeno oko 300 milijuna telefona dizajnom identičnih Savnikovu jer njegov dizajn, naime, nije bio zaštićen. Oko pet milijuna tih telefona proizvela je Iskra.
U Gradskom muzeju Sisak može se pogledati izložba “Industrijski dizajn - Iskra”, na kojoj su neki od najzanimljivijih predmeta industrijskog dizajna oblikovani na ovim prostorima. Neki su od njih preživjeli test vremena pa se još i danas mogu pronaći u mnogim kućanstvima.
Desetljeća skupljanja
Svi su nabrojani predmeti, a ima ih na izložbi još mnogo, više od stotinu, vlasništvo jednog čovjeka - Tonija Politea. Kako je došlo do toga da desetljećima sakuplja predmete proizvedene u Iskri? “Na prvu, Iskra mi se najviše svidjela zbog telefona. Postoji priča koja prati dizajn telefona, doduše, nema službene potvrde, no često se prepričava da je direktor Iskre imao vikendicu u Portorožu i da mu je u posjet došao jedan talijanski dizajner koji je u to doba radio za Ferrari. Dok su roštiljali, direktor Iskre rekao mu je da rade na novom telefonu i on mu je svoj prijedlog nacrtao na salveti.
Išao sam tragati za salvetom, navodno ju je sačuvao sin direktora tvornice, Dušan, koji je sada u Švedskoj, no svi se tragovi, na žalost, gube”, govori nam Politeo, jedan od onih kolekcionara koji će, kad se počnu baviti materijom, istražiti temu do kraja i tragati za pričom gdje god ga odvela.
“U svakom slučaju, to je savršen dizajn, u povijesti dizajna telefona, prema svemu sudeći, najproduciraniji na svijetu. Koliko mi je poznato, iako je prve telefone počeo proizvoditi Rade Končar, iz Beograda je stigao prijedlog da se dogovore te Slovencima daju telefone, a da oni rade bijelu tehniku. Sakupljam i reklame koje prate Iskru, njih sam također izložio”, kaže Politeo. Sugovornika pitamo kakve su prve reakcije ljudi na izložbu u Sisku i Iskrine predmete pokazane na jednome mjestu. “Sjajne”, odgovara. “Prilazili su mi poslije otvaranja, govorili da i oni imaju doma neke predmete, da ih je ponijela nostalgija dok su gledali radove.”
Dizajnom su ga, kaže, najviše privukli crveni telefoni serije ETA-80: “Čak je četrnaest različitih modela. Jedan ima crni gumb, drugi bijeli, tipkovnice su različite, a jedan je bez gumba - taj se koristio u hotelskim sobama. Inovacija je i telefonska sekretarica.” Politea pitamo ima li sve oblike crvenog telefona. “Imam. Više mi nedostaju telefoni sive boje, iako nisam siguran da su sve varijante napravili u toj boji”, napominje.
S Tonijem Politeom razgovaramo u njegovu studiju u centru Zagreba. Kolekcionar je i bavi se tiskanjem grafika. Daje nam svoju posjetnicu na kojoj je fotografija na kojoj se rukuje s Titom. Njegov telefonski broj završava na 007. Podrijetlom je iz povijesno važne hvarske obitelji Hektorović. Ima puno interesa, o svakom od područja koja ga zanimaju u kolekcionarstvu, spreman je razgovarati satima.
Oko njega su u ateljeu tisuće predmeta, od slika koje je napravio znameniti francuski pop-art umjetnik Erró, preko memorabilija s Mao Ce-tungom, različito oblikovanih, do Eviana kroz povijest, ružičastih štikli i mnoštva igračaka. U ladicama su uredno abecedno posložene grafike koje je tiskao, po imenima umjetnika, od Bućana, preko Chena, pa nadalje. Nije to ni jedina lokacija na kojoj čuva radove, kojih je mnoštvo.
Kada je u Zagrebu, naš sugovornik nedjeljom obavezno odlazi na Hrelić. Je li nešto pronašao ove nedjelje? “Da, došao sam rano, pronašao sam dječje sandale koje je proizvodila Jugoplastika, neke predmete iz radionice njemačke Emse, potom radove iz Jugokeramike, kasnije Inkera. Temi Jugokeramike posvetit ću izložbu sljedeće godine. Kad sam u Zagrebu, odlazim, u pravilu, na Hrelić. Ono što se prodaje na Britancu, nije moj predmet interesa, mene zanima komad dizajna koji je suvremen, koji nam je pred nosom, a uskoro će nestati. Kad sam u Italiji, tamo odlazim na buvljake, kad sam u Zürichu, pa u New Yorku... na njujorškom sam sajmu, primjerice, kupio sve predmete vezane uz Mao Ce-tunga. Vani su buvljaci skuplji od standardnih dućana, to su enormne svote.” Kakav je osjećaj pronaći neki predmet koji ga zanima, pitamo. “Ugodan, u svakom slučaju.
Čak me iznenadi da prije mene nitko to nije vidio. Nemaju ljudi, u načelu, interesa za tu vrstu sakupljanja. Puno je to i vremena. Ja cijelo prijepodne provedem na Hreliću za jednu, dvije, eventualno tri stvari. Prije sam nailazio, figurativno rečeno, na litre i litre toga, sada samo na pojedinu kap. Primjerice, prošle nedjelje nisam vidio niti jedan Iskrin telefon, a prije su ih svi prodavali.” Zanimalo nas je poznaju li ga već prodavači s obzirom na to da dolazi dugi niz godina, ostave li mu nešto. “Da, u pravilu znaju što me zanima, što sakupljam, pa to i ostave za mene, pitaju zanima li me. Drago mi je da su shvatili moje interese.
Okupi se i društvo, ove su nedjelje bili, primjerice, Ante Armanini i Petar Dolić, a znaju doći i Željko Lapuh, Zoltan Novak i još njih puno. Odemo na kavu, šalimo se. Kažemo da, umjesto na misu, odlazimo na Hrelić, pa jedan drugog pitamo - jesi li bio na misi? Na Hreliću smo od ranog jutra”, kaže Politeo. Kolekcionarska strast zbog koje se nedjeljom tako rano budi? “Ma, to je, zapravo bolest” odgovara. U zbirci ima četrnaest tisuća komada plastičnih predmeta, a sveukupno dvadeset pet tisuća jedinica, grafike, porculana...
Disneyjevi likovi
Valja, inače, spomenuti da je iz Zbirke Politeo trenutačno otvorena još jedna izložba. Riječ je o Politeovoj kolekciji stakla koju se može se razgledati u Samoborskom muzeju. “Shvatio sam da ima sjajnih komada u ponudi, koji nikoga nisu zanimali. Tako sam počeo kupovati i staklo. No, brojčano, moja se zbirka temelji na plastici. Odlučio sam napraviti i Muzej plastike, koji ne postoji nigdje na svijetu, u tijeku su pregovori o tome. Jasno mi je da plastika danas nije ekološki prihvatljiva, no riječ je o predmetima koji su napravljeni tijekom povijesti i nešto o njoj govore”, pojašnjava.
Za plastiku se zainteresirao prikupljajući igračke tvornice Biserka, Bambija, Paju Patka, Mickeyja Mousea; svi ovi likovi danas zauzimaju istaknuto mjesto u njegovu studiju. “Vidio sam da se tvornica zatvara i počeo sam sakupljati igračke. Biserka je jedina tvornica igračaka u socijalističkom bloku koja je imala dozvolu, od 1963. godine, za proizvodnju Disneyjevih likova. Preko Jugoslavije su i zemlje izvan socijalističkog bloka dolazile do tih igračaka. Radimo na knjizi o tvornici Biserka, a tekstove pišu književnik Borivoj Radaković i povjesničar umjetnosti Darko Schneider”, otkriva kolekcionar.
U zagrebačkom Politeovu ateljeu na zidu je ogromni Swatch, a satova ove marke ima još mnogo. “Prvi sam se učlanio u Swatch klub u Hrvatskoj i, kako se kasnije ispostavilo, i jedini”, kaže.
Na posjetnici, dakle, koju nam pruža rukuje se s Josipom Brozom, a i u ateljeu je hrpa crvenih fascikala na kojima je velikim slovima ispisano “Tito”. “Da, bili smo prijatelji, i fotografirao sam se s njim. Imam u zbirci govore, primjerice, njega i Fidela Castra dok su bili u Havani. I niz fotografija s Galeba ili s Brijuna, među ostalim; dobar je dio njih u javnosti nepoznat. Čitavu mi je arhivu ostavio Berislav Badurina, jedno vrijeme šef Titova kabineta, s kojim sam također prijateljevao. To sam dobio na ruke, dakle, nisam za tim tragao niti sam to sakupljao kako inače činim. Badurina mi je ove dokumente, a tisuće ih je, ostavio jer je znao da držim do Tita. Mnogi su me nagovarali da nešto učinim s tom arhivom, među kojima i znamenita pariška galeristica Denise René, kod nas poznata jer je promovirala mnoge hrvatske umjetnike, no nije to tema koju bih mogao stručno obraditi.
Koji je prvi kolekcionarski primjerak koji ima, pitamo našeg sugovornika. “Mali crveni autić s vatrogasnim ljestvama koji mi je bakin brat poslao kao dječaku 1956. godine iz Amerike, iz Arizone”, odgovara te nastavlja da se ozbiljnije počeo baviti kolekcionarstvom kada mu se rodila kćer 1976. “Kada je bila mala, ostajao bih dulje na Hvaru, kako bi se ona igrala na morskom zraku”, prisjeća se. Njegova je kći umjetnica Tatjana Politeo, a u radu ima dosta popartističkog. Očituje li se u tome barem malo utjecaj oca, pitamo ga. “U to ne ulazim. Nisam joj mentor ni kritičar, niti je ona željela da sudjelujem u njezinim projektima”, kaže naš sugovornik.
I on je sam odrastao uz umjetnost. “Moj otac, Miha Politeo, bio je redatelj i direktor Centra za kulturu Forum. Odrastao sam među slikarima. Onda sam počeo izdavati grafike, prvo pokojnog Lovrenčića, potom Murtića, Bućana s kojim sam odlazio na svjetske sajmove. Osim toga, na Hvaru sam otvorio prvu privatnu galeriju na ovim prostorima”, dodaje.
Hvarski korijeni
Naime, članovi obitelji Politeo potomci su Petra Hektorovića i naslijedili su ljetnikovac u Starom gradu na Hvaru. Dobili su ga, kaže, kao čisto nasljedstvo, prezimena su se nekoliko puta izmijenila zbog ženskih potomaka. I upravo je tamo, sedamdesetih, otvorio galeriju. “Stipe Šuvar je bio dobar s mojim ocem i sa mnom i rekao sam mu kako razmišljam o tome da na toj lokaciji otvorim ili pizzeriju, za što imam dozvolu, ili galeriju, za što je nemam. Nakon što sam mu ukazao na taj paradoks, dobio sam pravo da otvorim galeriju. Ona sada više nije u funkciji, držim u njoj vintage predmete”, priča kolekcionar.
Toni Politeo likovno se obrazovao, neko se vrijeme i sam bavio oblikovanjem i grafičkim dizajnom, a potom se odlučio za tiskanje mapa i kolekcionarstvo. No, kako kaže, uvijek je bio vizualan tip: “U djetinjstvu mi je stradao sluh pa sam morao više na vizualnoj bazi oblikovati svoj svijet”.
Često tiska i grafičke mape s određenim temama. Među njima su i Lorca i Brecht. Na mapi “Lorca” surađivali su Christo, Emilio Vedova, Arman... Na mapama surađuje sa stranim umjetnicima, kao što je spomenuti Erró, čije slike stripovske estetike ima na zidu ateljea, ali i s drugim stranim autorima. “Prema mojem mišljenju, on je najveći živući umjetnik iz pravca pop-arta.
Za kraj razgovora pitamo ga koga bi izdvojio od domaćih umjetnika s kojima surađuje. Bućan, odgovara. A što se tiče ostalih kolega... “Ne bih izdvajao, sklon sam diplomaciji. S mnogim sam umjetnicima prijatelj. Od tate sam puno naučio. Dok je bio redatelj, molili su ga za uloge, no nikad ih nije davao na prijateljskoj bazi, uvijek ih je davao onima za koje je smatrao da su najbolji za tu ulogu. Čak i mojoj mami, glumici Leni Politeo, nije dao da u ‘Dundu Maroju’ u njegovoj režiji glumi Petrunjelu iako joj je to bila želja. Smatrao je da ta uloga, naprosto, nije za nju.”