Jedna od zanimljivijih umjetnica svoje generacije Nikolina Ivezić, poznata i po radovima u javnom prostoru, Limbu, Tvornici i Melinu, najavljuje znatan pomak u svojem rukopisu, koji ćemo imati prilike vidjeti u travnju u Klovićevim dvorima na izložbi pod nazivom “All you need is luck”.
Koji je koncept izložbe u Klovićevim dvorima?
- Riječ je o tri ciklusa slika, jednom videoradu i jednoj svjetlosnoj instalaciji. Ta instalacija je, ustvari, senzor zamišljen tako da se njegovim aktiviranjem na pokret posjetitelja pokreće svjetlosna instalacija s prikazom emotikona koji mijenja raspoloženje. Većinom su to novi radovi, samo je jedan dio ciklusa bio izložen prošle godine u Galeriji umjetnina u Splitu, a to je autobiografski ciklus “Nesreće”. U trenutku kada je nastajao činilo mi se da stvari koje su se meni dogodile u godinu-dvije dana neki ljudi ne prožive čitav život. Kroz ciklus se prati, slijedom, kako su mi provalili u auto pa sam potom imala prometnu, kako sam se razboljela od raka, kako sam bila u lošoj vezi, pa je kasnije on završio i u zatvoru gdje sam ga posjećivala, kako smo morali uspavati bolesnog psa, potom sam ponovno završila u bolnici. Na to se nadovezao sljedeći ciklus s portretima mnogih žena, naših i stranih, koje su imale tužne sudbine, među njima su mnoge književnice, umjetnice, feministkinje...
Koje su protagonistice?
- Protagonistice su, među ostalima, slikarica Marta Ehrlich koja je počinila samoubojstvo, kao i književnica Ivana Brlić Mažuranić, Slava Raškaj koja je završila život u Vrapču, pa Sidonija Erdődy, ilirka koju je shrvalo gašenje ilirskog pokreta, i ostala je mlada bez muža i sina, potom Jane Austen, Virginia Wolf, Isidora Duncan... Uz sve njih bit će i citati iz njihovih biografija. To su nešto manji formati radova.
Treći je ciklus pak kontrast ovima i više se naslanja na vaš raniji rukopis?
- Da, to su šarene slike koje prikazuju trenutke kad su ljudi sretni, a da nisu toga svjesni u trenutku. Namjera mi je bila, u stvari, ironično vizualno prikazati neke od onih učestalih rečenica za samopomoć koje se često znaju vidjeti na društvenim mrežama. Ciklus je opušteniji. Na jednom radu, primjerice, pokazujem sebe kako kuham dok nosim majicu s logom jednog poznatog fast fooda, pa s kavom i mobitelom – ne treba nam više nitko drugi dok pijemo kavu i sl. Iz tog je ciklusa i slika s maskom na licu koja je na naslovnici izložbe. Poruka je da rijetko prikazujemo sebe kakvi smo, sakrivamo se iza maski onoga što želimo poručiti da jesmo.
Kažu da se umjetnik ne može baviti velikim temama ako ne krene od sebe?
- Kad sam počela raditi na prva dva ciklusa, imala sam osjećaj da će sve proći kad ih dovršim. Ipak, prije nekoliko mjeseci su mi zapalili auto, odlučila sam to ne naslikati. Na kraju se javio otac mladića koji je to učinio i odlučio mi pokriti štetu. Pomislila sam poslije da je možda i bolje da nisam slikala taj događaj. No, od sebe sam krenula i na izložbi u Galeriji Greta, gdje su bili autoportreti iz kupaonice, na kojima se vidi kako brijem noge, idem na wc, povraćam... Mislila sam da nitko neće željeti sliku na kojoj povraćam, da je to za moju dušu, no na kraju ju je više ljudi željelo kupiti, zvalo me njih pet, šest. Zapravo je riječ o mojoj najtraženijoj slici. Ranije su na mojim djelima često bile žene naglašenih atributa, posebno grudi, bez lica, dok u novijim ciklusima temama pristupam više dokumentaristički, bez senzacionalizma.
No, i protagonistice vaših radova sa slikovitim atributima, da ih tako nazovemo, bile su upečatljiv protest protiv objektivizacije žena...
- Naravno, no svaki čovjek ima potrebu za promjenom. Dosadilo mi je i ne želim da me ubacuju u određene kalupe, što često rade s mojim radovima, da me promatraju na temelju nečeg što sam radila prije jednog, čak i dva desetljeća. Ovaj novi rukopis kod mene je prisutan posljednjih pet godina. Kad su me zvali u Klovićeve dvore, mogla sam raditi retrospektivu, no nisam željela sakupljati slike koje sam napravila kod kolekcionara i kod prijatelja i onda ih izložiti. Zanima me uvijek novo.
Ciklus koji je, mogli bismo tako reći, na pola puta između ova dva bio je "Obuci me" - na izložbi je bio vaš kartonski lik, a posjetitelji su vas mogli obući kako su željeli, u opaticu, domaćicu, medicinsku sestru ili pak Playboyevu zečicu...
- Izložba je bila prvo u Zagrebu, onda u Puli. Zanimalo me kako muškarci doživljavaju žene i kako žene doživljavaju žene. S jedne strane, bili su to likovi koji simboliziraju dobrotu, moral, s druge seksualnost, u doslovnom ili u prenesenom značenju.
I što kažu statistike, jesu li vas više odijevali u jedne ili u druge?
- Ne mogu se sjetiti, mislim da je bilo otprilike izjednačeno. No, u Puli je jedan čovjek ukrao s izložbe moju lutku, koja je bila izložena na flaksu, i hodao s njom po gradu. Našli su ga u jednom od obližnjih kafića. Poslije mi je i pričao zašto je to učinio.
Spomenuli ste kako je bila velika potražnja za vašom slikom s motivom povraćanja. Vi, zapravo, možete solidno živjeti od umjetnosti, čime se malo umjetnika može pohvaliti?
- Nedavno sam išla zapisivati što sam sve radila do sada; bila sam dvije godine profesorica u školi, bavila sam se uređenjem interijera, radila sam scenografije, pa za televiziju, bavila sam se dizajnom, izradom suvenira i ilustracijama. Sada radim na animiranom filmu sa Zvonimirom Bulajom, po djelima Shakespearea i Držića, a radnja se događa u Dubrovniku. Nisam osoba koja može raditi samo na jednom polju, moram raditi na njih više istovremeno. U svakom slučaju, radim svaki dan deset sati.
'Ovrha kuće'
Na Trijenalu kiparstva svojedobno ste izložili “Stup srama”. Tema se često prepričava po kafićima među autorima, rijetko se o njoj javno govori, kako određeni galeristi duguju ozbiljne cifre suvremenim umjetnicima. Kako se vi nosite s time?
- Da, uistinu se rijetko priča o tome, što ukazuje i na letargiju društva danas. I nakon što sam postavila “Stupove srama” prvo u Zagrebu pa u Puli, publika je slabo reagirala. Ja sam otvoreno napisala ime i prezime onoga tko mi duguje novce, i postavila simbolički i spužvu uz stup, da se obriše ako mi vrati dug. Publika je djetinje pisala imena ili neke poruke, no ne i ono što je rad konkretno tražio, s time da je u Puli, moram napomenuti, “Stup srama” bio izložen u javnom, ne u galerijskom prostoru. “Stup srama” u fundusu je Muzeja suvremene umjetnosti Istre, a u Galeriji umjetnina u Splitu izložila sam verziju ovog rada, “Zid srama”. Splitska je publika najbolje i najkonkretnije reagirala, pisali su stvarne dužnike i što o svemu misle. Što se tiče pitanja kako se kao samostalna umjetnica sa svime nosim, moram reći da sada surađujem sa samo dva galerista, kojima vjerujem i zadovoljnija sam.
U Klovićevim dvorima izlagali ste i bili ste koautorica s Koraljkom Jurčec Kos izložbe “Pop art is not dead”. Što mislite o tome kad vas svrstavaju u pop umjetnike? Što mislite o Andyju Warholu?
- Zvali su me iz Klovićevih na suradnju, pristala sam i bilo mi je drago, izložba je bila vrlo posjećena. Međutim, ne volim kad me se etiketira kao pop umjetnika, da me se ubacuje u bilo kakav kalup. Pop art je stil iz prošlosti. Kod mene je više riječ o stripovskoj estetici, koja se danas može prepoznati i kod mnogih umjetnika ulične umjetnosti. Kao i pop art, često sam imala teme vezane uz kritiku konzumerizma, i to je to, no i drugi stilovi su kritični prema ovoj pojavi. Warhola cijenim kao i bilo kojeg drugog kvalitetnog umjetnika, ni manje ni više od ostalih. Jedino sam se nedavno sjetila kako je i on nakon niza naizgled vedrih tema, slavnih i sl., imao ciklus “Nesreće”.
Poznati ste u široj javnosti po nizu radova u javnom prostoru, zagrebačkom Limbu, Tvornici, Melinu...
- Da, no u principu je riječ o idejama koje su nastale u dogovoru s vlasnicima tih prostora, primjerice uređenje Limba bila je Selmina ideja. A radovi u nišama za Tvornicu nastali su uz izložbu Andyja Warhola u Umjetničkom paviljonu, na kraju su tamo i ostali.
Vaš Isus na Filozofskom izazvao je mnoge polemike. Kako na to gledate u kontekstu najnovijih zbivanja na tom fakultetu?
- Kad su me zvali da uredim Klub studenata, kao nekadašnju studenticu, također smo u početku razgovarali o mojim tada prepoznatljivim motivima žena velikih grudi. No, smatrala sam da je riječ o mjestu rasprava, mjestu na kojemu se trebaju poticati rasprave, i zato je nastao prikaz Isusa. Moj kolega Alen Zanjko je kao protutežu na drugom zidu na crvenoj podlozi napravio likove Marxa, Engelsa, Lenjina, ljevičarske mislioce, koji su bili poput malih tapeta, i pisalo je "Živijo KSFF". Dio se studenata pobunio, mislim da je bilo riječ o studentskom klubu Matice hrvatske. Oni su govorili da se veličaju ljevičarski velikani, dok se Isus prikazuje ironično. O svemu smo snimili i kratki film, koji je kasnije prikazan u Muzeju suvremene umjetnosti u sklopu projekta Pilot 04. Moj je Isus kasnije dobio i stigme pa ih je izgubio. Što se tiče pitanja o novijim zbivanjima, svakih par godina restauriram rad, pa na mjestu na kojemu je pisalo "Jesus Loves You" danas piše "Samo vas gledam". Mislim da to dovoljno govori.
To se naslanjalo na vaš prethodni rad "Pop Saints", također je riječ o ironiji, svecima kao svojevrsnom pop-proizvodu?
- Bila je to kritika masovne produkcije, nerazumijevanja mnoštva ljudi tematike, primjerice da imaju figure Bude u kući, a o budizmu znaju malo ili ništa.
Zanimljiva je bila i "Bojanka za odrasle"...Kasnije se u knjižarama pojavila, neovisno o vašoj, i bojanka koja bi trebala smirivati odrasle, s nježnim motivima koje treba obojiti. No, vaša je bila drukčija...
- Riječ je o porno bojanki za odrasle koja se još dobro prodaje, tiskam u prosjeku sto primjeraka svake godine, nešto za jednu galeriju na Hvaru (Dalmacijaland), nešto za ArtOmat u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika. To je bio prvi dio projekta vezan uz bojanku. Drugi je bio crno-bijela faza, "Pozdrav iz Hrvatske", rad koji je bio pokazan i u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Pozvala sam kolege umjetnike da interveniraju kako žele u bojanku, da budu što kreativniji. Jako sam zadovoljna rezultatima.
Prvi vaš ciklus, prije više od dva desetljeća zvao se "Very Hungry Woman"...
- Izložila sam ga u Galeriji Nova, riječ je ujedno i o mojem prvom ciklusu koji sam napravila ovom tehnikom. Izložba je bila u vrijeme Eurokaza i sve sam svoje radove prodala, iako je to bio moj prvi nastup u javnosti. I tada sam izložila videorad, volim multimedijalne izložbe. I na novoj izložbi u Klovićevim dvorima izložit ću videorad koji se bazira na kritici reklama za pivo uz roštilj, gdje su svi mladi i sretni. Ja, kao protutežu, snimam svoje društvo na svojem gruntu, nismo više ni toliko mladi ni toliko lijepi, jedan je zaspao, drugome je zlo, no mi se uistinu dobro zabavljamo. To je stvarni život.