Društvo hrvatskih umjetnika Medulić, 1908.-1919., umjetnost i politika”, knjiga koju je napisala Sandi Bulimbašić na temelju svog doktorskog rada, a koju je izdao DPUH te je ovih dana promovirana i u Splitu, jedno je od boljih istraživačkih djela koja su se u posljednje vrijeme pojavila kod nas na ovom području.
A. Uvodić: Ante Katunarić
Prvo, nevjerojatno je da je ovo splitsko društvo do sada bilo tako slabo istraženo, iako je riječ o jednom od prijelomnih udruženja umjetnika u domaćem kontekstu, uz ono koje osniva Vlaho Bukovac u Zagrebu te, također, uz “Bukovčevo” društvo predstavlja prvi ozbiljniji raskol na umjetničkoj sceni i želju za prekidom s vrlo tradicionalnim poimanjem umjetnosti koje je do tada dominiralo. Drugo, u knjizi je mnoštvo do sada neobjavljenih podataka, sakupljenih iz rasutih i često teško dostupnih arhiva u Splitu, Zagrebu, Beogradu i Ljubljani. Osim ozbiljne kontekstualizacije “medulićevaca” autorica ne bježi niti od niza detalja. Iz knjige saznajemo i o tržištu, npr. koja su djela prodavali i po kojoj cijeni, obiluje i nizom živopisnih anegdota, npr. kako su se okupljali u splitskoj kavani Troccoli na Pjaci za tzv. Stolom mudraca. Tu su i svjedočanstva, prisjećanje Mirka Račkog kako je Meštrović, dok je oblikovao ciklus “Kraljević Marko”, ideološki vezan uz društvo, “stvarao danonoćno i mrmljao narodnu pjesmu”.
Plakat Meštrovića
Treće, autorica piše pitko, to ne mora biti samo štivo za stručnu publiku. Četvrto, stavlja u kontekst nova imena, uz ona vodeća Ivana Meštrovića i Emanuela Vidovića, primjerice, zanimljivu Zoe Borelli (bilo je malo žena u tom društvu)
Peto, autorica se ne libi komentara, ukoliko su oni potrebni u kontekstu, te piše: “koliko nam se dalekima čine mnogi pristupi kritičara literarni (i religiozni) kojima su motivi i ‘duh Dalmacije’ često bili važniji od likovnih kvaliteta djela.”
“Strast” Jerolima Miše
I šesto, djelovanje društva stavlja u politički kontekst, što je neophodno, jer prethodno je društvo bilo konzervativno i apolitično, što nije bilo u skladu s politički turbulentnim vremenima. Društvo Medulić bilo je za ideju udruživanja Južnih Slavena. Također, kako zorno tumači autorica, društvo je osnovano i jer se: “dalmatinskim umjetnicima, bez obzira na uspjeh i postignuća, odbijaju zahtjevi za dodjelom atelijiera i stipendija”. Naime, društvo kojemu je predsjedao Kršnjavi u Zagrebu nije prihvaćalo dalmatinske umjetnike u svoj krug. Kršnjavi je i nakon osnivanja društva rekao:“neka se natječu umjetnici, ali - u Zagrebu”.
M.Tartaglia: Portret Meneghella
Ta im je njegova retorika, razumljivo, bila neprihvatljiva. Publika ih je podržala. Npr. Prvu dalmatinsku izložbu 1908. posjetilo je deset tisuća ljudi, kada je u Splitu živjelo dvadeset tisuća stanovnika. Još uvijek se ne zna točan datum raspada, ali može se naslutiti što je kumovalo - sukobi i neravnopravan odnos (nekima su plaćali prijevoz umjetnina na izložbu, drugi su plaćali sami)...