PREMINUO U 77. GODINI ŽIVOTA

UMRO JE ULAY, DUGOGODIŠNJI UMJETNIČKI PARTNER I BIVŠA VELIKA LJUBAV MARINE ABRAMOVIĆ 'Potreban je čitav jedan život za razumjeti njega'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 02.03.2020. u 21:06

Bruno Konjević / CROPIX

Ulay

U sklopu performansa “Ljubavnici” hodali su jedno prema drugome po Kineskom zidu. Nakon tri mjeseca su se sastali, i odmah rastali, jer je on po putu napravio dijete kineskoj prevoditeljici

“Dugo sam u umjetnosti preispitivao svoj identitet, i identitet drugih, još to radim, i smatram da je moralno. I zbog tog sam preispitivanja sretan čovjek i dan danas.

Zanimaju me drugačiji, oni s margine društva, odbačeni, siromašni, transvestiti. Kao i antiestetika koja je i okupirala generaciju sedamdesetih u kojoj sam umjetnički stasao”, rekao mi je u intervjuu prije nešto više od tri godine Ulay.

Razgovarala sam s njemačkim umjetnikom prigodom njegove izložbe “Other” u Ljubljani. Na razgovor je došao sa psom, zaboravila sam pasminu, no bio je to tanak, dugačak pas, koji je pomalo nalikovao njemu. Već je tada bio bolestan. O liječenju od raka snimao je dokumentarac u suradnji s redateljem Damjanom Kozoleom, “Projekt rak”. Živio je u Ljubljani sa svojom suprugom, grafičkom dizajnericom.

Ulay je od posljedica raka preminuo u 77. godini. Marina Abramović na društvenim je mrežama napisala: “Tužna sam zbog smrti mojeg prijatelja i bivšeg partnera. Bio je izniman umjetnik i ljudsko biće, nedostajat će. Utjeha je saznanje da će njegovo nasljeđe živjeti vječno”. Rođen je kao Frank Uwe Laysiepen u Solingenu, i to u skloništu tijekom bombardiranja 1943. godine. Odrastao je u Zapadnoj Njemačkoj. Prvi se put oženio kao dvadesetogodišnjak. U tom je braku dobio i dijete. Iz Njemačke se u mladosti preselio u Nizozemsku. Onome čemu teži u umjetnosti, smatrao je, bolje je odgovarala ta zemlja. Na samom početku svoje karijere izlagao je polaroide koji su oduševljavali tamošnju kritiku.

 

Život u kombiju

U Amsterdamu je upoznao buduću suprugu Marinu Abramović. Sudbonosni susret odredit će karijere oboje umjetnika. Vjenčali su se i u braku bili između 1976. i 1988. Tijekom cijelog su burnog braka zajedno radili i performanse. Živjeli su u njegovu kombiju, u Citroënu, desetak godina.

Priča između Ulaya i Marine Abramović jedna je od najljepših, ali ujedno i najbolnijih umjetničkih priča u povijesti umjetnosti.

Primjerice, nakon niza godina, pa i desetljeća razdvojenosti, susreli su se ponovno na njezinoj izložbi “Umjetnica je prisutna” u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti 2010. godine. Bila je to njezina velika retrospektiva. Ujedno i najposjećenija izložba ikad u znamenitoj MoMA-i, zabilježeno je gotovo milijun ljudi.

Cijelo vrijeme dok je izložba bila otvorena, ona je sjedila u prostoru i netremice gledala u posjetitelje, nije skretala pogled. No, u trenutku kad je on sjeo preko puta nje, a zapravo ga je prema njoj gurnuo njihov zajednički galerist, poznati Sean Kelly, oboje su počeli plakati, primili su se za ruke. Bila je to toliko snažna emocija, prepoznali su je mnogi, i snimku ponovnog susreta dvoje ljubavnika pogledalo je više od trideset milijuna ljudi. “Nije me očekivala, nije me vidjela dvadeset godina”, rekao je poslije Ulay.

A razdvojili su se nakon što su hodali po Kineskom zidu jedno prema drugome u sklopu performansa “Ljubavnici: Hod po Velikom zidu”. Nakon što su se ponovno spojili, a trebalo im je tri mjeseca, ispalo je da je on nju varao, i to s prevoditeljicom s kineskog koja je uz njega hodala. Prevoditeljica je, pritom, s njim i zatrudnjela. Pravdao se da im je brak ionako bio loš. Ona to nije vidjela tako. U intervjuu koji smo vodile uoči njezine izložbe u MoMA-i rekla mi je da joj je slomio srce. Prošla je razne emocije, bila je ljuta, pa tužna, naposljetku ga je zagrlila i rekla mu da se oženi prevoditeljicom. Bilo je to 1988. godine i ona je svoju karijeru nakon toga krenula razvijati sama.

 

Moćna umjetnica

On je, pak, na cijelu priču gledao drugačije: “Prvo nam je trebalo šest godina da uopće dobijemo dozvolu. Kad smo je napokon dobili, naša je veza bila u vrlo lošoj fazi, posljednjih godinu dana gotovo uopće nismo razgovarali. Sa svakim je išao i prevoditelj i čuvar. Bilježio sam sve u blokiće, što se može vidjeti i na izložbi, zapise je prevoditeljica prevodila na kineski. Unatoč lošim odnosima, bili smo sretni kad smo se susreli nakon tri mjeseca, no poslije su snimljene neke scene u kojima ona plače i govori da ja mislim samo na sebe. To nije bilo tako”.

Ona je u međuvremenu postala meteorska zvijezda, prvo ime na top-listi najmoćnijih umjetnika svijeta. On je priznat u umjetničkim krugovima, no puno užim. Tužio ju je jer je neke njihove zajedničke radove izlagala kao samo njezine, tražio je popriličan novac, puno veći od onog koji je dotad dobivao. Ono što ga je najviše zaboljelo, rekao je, jest to da briše njegovo ime iz povijesti umjetnosti. Kao da nije niti postojao. Za njegovu knjigu “Šaputanja: Ulay o Ulayu” nije dopustila korištenje nekih fotografija.

Govorio je i da ju je u Beogradu pomirio s njezinom obitelji, da je u Zagrebu upoznao Tomislava Gotovca i kako mu se učinilo da ima puno umjetničke slobode u zemljama bivše Jugoslavije. “Njihovi su performansi bili vrlo hrabri i na samom rubu. Svidjelo mi se to društvo.”

Dok mi je u spomenutom intervjuu prepričavao anegdote o njih dvoje, Ulay se smiješio, no Marinu Abramović ni u jednom trenutku nije zvao imenom, nego samo MA ili Abramović. Opisao je i njihov prvi susret: “U studenome 1975. godine nizozemska me televizija zamolila kao jednog od suosnivača umjetničkog centra De Appel da sudjelujem u seriji emisija o performansu. Prvi put sam je ugledao u tom centru, gdje je izvela performans ‘Thomas Lips’. Prvo bi pojela med, zatim bi trbuh razrezala žiletom u obliku zvijezde petokrake pa bi se bičevala, sve ispred fotografije vrlo lijepog muškarca pod imenom Thomas Lips.

Bio je to vrlo uvjerljiv performans. Nakon toga se povukla u sobu, a ja sam osjetio poriv da idem za njom i da joj vidam rane. Tako je i bilo. Sljedeći dan smo se našli u jednom turskom restoranu”. Oboje su, kako su otkrili na toj večeri, rođeni 30. studenoga. Ta im simbolika nije bila nevažna, često su je koristili u svojem radu. “Nije mi vjerovala kad me pitala za datum rođenja. No, potom sam joj pokazao kalendar s istrganom stranicom na tom danu. Nisam volio rođendane i uvijek bih unaprijed istrgao stranicu s datumom svog rođenja.”

 

Bez kompromisa

Nakon večere dogovorili su se da će se susresti na pola puta između Beograda i Amsterdama kako bi vidjeli što i kako dalje. Na pola puta bio je Prag: “Sjećam se divljeg seksa iz tog razdoblja, ali i velike dileme: raditi zajedno ili ne”.

Odlučili su zajedno raditi. U doba najveće ljubavi govorili su o sebi kao o “dvoglavom tijelu”, odijevali su se identično. U povijesti će ostati zabilježeni mnogi njihovi performansi, primjerice “Breathing In/Breathing Out” tijekom kojeg su jedno od drugog udisali zrak sedamnaest minuta nakon čega bi se onesvijestili.

Poznat je i performans u sklopu kojeg je on držao strelicu usmjerenu u njezino srce. “Nightsea Crossing” u kojem su šesnaest dana sjedili jedno nasuprot drugog u tišini i postili. Ona je kasnije, u autobiografiji, u kojoj je dosta posvećeno Ulayu, napisala da su u performansu 1981. godine trebali sjediti u potpunoj tišini, a da se ne pomiču, danima zaredom: “Ja sam uspjela, on nije. To nije dobro za brak”.

U performansu “Rez” on je kretao prema njoj, no natrag bi ga povlačilo elastično uže, a “AAA-AAA” vikali su jedno na drugo, u radu “Veza u vremenu” zavezali su kose zajedno, okrenuti jedno od drugog, i tako stajali sedamnaest sati.

U svakom slučaju, strastveni i beskompromisni, među pionirima su radikalnog performansa.

Ona je za njega rekla, “kako bi se razumjelo Ulaya, potrebno je puno vremena, možda čitav život”.

Ulay će imati retrospektivu u amsterdamskom muzeju Stedelijk krajem godine.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo