IZLOŽBA U MSU

UŽASNO SLOBODNA Uskoro se otvara izložba posvećena prerano preminuloj kiparice, jednoj od najintrigantnijih hrvatskih suvremenih umjetnica

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 09.02.2019. u 21:06

Na sceni se pojavila još krajem ‘80-ih, a afirmirati se počela nekoliko godina poslije, s predstavama svojeg Michelangelo Virus Teatra. Završila je kiparstvo u klasi Stipe Sikirice, često radila u kazalištu, a njezina moda i revije uvijek su bile subverzivne, na rubu skandala

Protiv sam elitizma u kulturi, protiv klanova i protiv korumpirane umjetnosti. Zato sam za predstavu “Kokoška za Edu Čufer” od OKC-a napravila gotovo štalu u kojoj trideset klinki od petnaestak godina u dokoljenkama i debelim džemperima utrčava vrišteći u dvoranu, dok dječaci istodobno urlaju, a u pozadini se nazire Lenjinova himna, smiksana s glasnim techno zvukom. To je bila modna revija za ratare, stočare i berače jagoda, a htjela sam prikazati kako još postoje veselje, radost i optimizam.

Mislim da sam uspjela jer su ljudi poslije predstave doslovno kokodakali kao kokoši - rekla je Ivana Popović u intervjuu za Arkzin u povodu tog rasprodanog događaja nazvanog po slovenskoj dramaturginji Edi Čufer. Bilo je puno čupavih jakni, umjetnog krzna, grubo pletenih džempera, “planinarskih” čarapa, kakve su zimi nosile tinejdžerice početkom devedesetih, no stil se tumačio i umjetničinim povratkom korijenima, djetinjstvu koje je provela u Gorskom kotaru uz Čogrljevo jezero.

Rođena je 1968. godine u Zagrebu, brzo nakon rođenja s roditeljima se seli u Vrbovsko gdje živi do sedme godine, kad se s majkom vraća u Zagreb. Pučki mitovi i bajke koje je slušala kao dijete ostavili su dubok trag na njezino stvaralaštvo, često vrlo vidljiv i eksplicitan, kao i njezin stric slikar Miloš Popović, uz kojega je učila kao dijete. Jednom je, kasnije, nakon što se već afirmirala na sceni, organizirala izlet u Gorski kotar kako bi zainteresiranu publiku upoznala s mjestom svog djetinjstva. Tijekom vožnje autobusom glumci su prvo odglumili osobe iz njezina djetinjstva, potom ih je publika upoznala i uživo.

 

Izložba i u Krku

Muzej suvremene umjetnosti sprema veliku izložbu posvećenu ovoj autorici pod nazivom “Ljubav i otpor Ivane Popović” koja će se otvoriti 21. ožujka i traje do 28. travnja. Kustosica je Nataša Ivančević, koja surađuje s desetak autora podijeljenih po kategorijama mode, kostimografije, kazališta, performansa i sl. Izložba će se, također, u lipnju u smanjenom obimu predstaviti u Galeriji Decumanus Centra za kulturu grada Krka.

Na izložbi, uz koju će se promovirati i publikacija posvećena ovoj umjetnici, moći ćemo vidjeti mnoge dokumentarne fotografije, originalnu videodokumentaciju predstava i performansa koja je tada snimana na VHS kazetama, skulpture i slike te kolaže, kostimografiju, citate iz brojnih intervjua koje je davala Ivana Popović, odjeću koju je sama krojila, kao i pročitati tekstove mnogih stručnjaka s raznih područja kulture i mode koji su s njom surađivali.

Kako tumači Nataša Ivančević, u čijoj su kustoskoj sobi trenutačno, uoči izložbe, mnogi komadi odjeće koju je kreirala svestrana autorica: “Ivana Popović jedna je od najintrigantnijih hrvatskih suvremenih umjetnica koja je svojom preranom smrću ostavila neobrađen, nesistematiziran i javnosti nedovoljno poznat opus.” Opus koji je ostavila iza sebe je golem. Izložbom i monografijom želja im je sistematizirati njezino djelovanje na raznim područjima, kontekstualizirati ga i pokazati u pravom svjetlu.

 

 

Big Blue, oslikane drvene haljine, kostimi za performans “Gubitak svijesti za Karapanđu”, Trg bana Jelačića, 1993.

Oprečne reakcije

Ivana Popović preminula je na samom kraju 2016. od posljedica karcinoma dojke, nije dočekala četrdeset i devetu godinu. Šira ju je javnost percipirala kroz nekoliko performansa i modnih revija koji su znali graničiti sa skandalom. “U javnosti je izazivala oprečne reakcije, od oduševljenja do negodovanje i kritike”, tumači Nataša Ivančević. Oni koji su je dobro poznavali svjedočit će da je bila sasvim drukčija osoba nego što se moglo zaključiti kroz javnu percepciju, no mišljenjem sredine ova se umjetnica nije nikad previše zamarala. Sama je rekla da je najveći problem s njom što je ne mogu strpati u neku ladicu, i tu je imala pravo.

Izložba će zato obuhvatiti sva područja na kojima je djelovala, počevši od njezinih prvih nastupa u Kulušiću 1989., kad je bila 21-godišnjakinja i studentica kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Predstavila se revijom šešira izrađenih od raznovrsnih tkanina, najlon čarapa, perja, mreža od metalnih niti te predmeta koje je skupljala u svom okruženju te ih reciklirala, na sveopće oduševljenje publike koja je tražila joše jednu izvedbu.

Po diplomi, bila je kiparica, studirala je kod Stipe Sikirice: na prvi pogled teško zamisliva kombinacija, no ova je umjetnica uvijek znala iznenaditi. Bavila se kazalištem, kostimografijom, performansom, kiparstvom, modom, slikarstvom, crtežom, produkt dizajnom. Kako tumači Nataša Ivančević: “U njenom stvaralaštvu prepoznajemo odjeke ruske avangarde, Fluxus i Dada performansa, nadrealizma, utjecaja mitologije i etnografske baštine slavenskih naroda i snažnu povezanost s prirodom kao neiscrpni izvor nadahnuća. U formativnim godinama značajan je utjecaj techno i grange glazbe, te popularne kulture.”

Njezina je priča često bila osobna, progovarala je među ostalim i iz pozicije samohrane majke kćeri Ave i Lune. Više je puta kritizirala žrtve modne industrije u poznatim igrokazima. U povodu fotografskog performansa na Bundeku 2002. precizno je opisala ovu pojavu: “...Misionarka, vjernica, isposnica, modna nakaza, uvijek histerična, ekstatična i paranoična. Ona je mnogobožac. Vjeruje u modne bogove, kroji im sudbinu - stvara ili odbacuje... sveti Valentino, sveti Lagerfeld i svetice Dona Karan! Ona im prinosi žrtvu - sebe, u vječnom je postu i u minusu. Križ joj je kreditna kartica - otvaračica i zatvaračica. Žrtva mode krajem svog života shvaća prolaznost modnih trendova, to su gubitci nenadoknadivi, baca trapez suknju, odbija kratki sako i konačno zaželi roditi haljinu... i umire...”

Nekonvencionalna zvijezda alternativne zagrebačke scene doživjela je priznanje i međunarodne javnosti, prvo na samom početku devedesetih kad je predstavljena u britanskom časopisu ID, a potom kad su njezini performansi predstavljeni na MTV-u, u emisiji “Pulse”. Naslovi u medijima glasili su:”Hrvatica osvaja MTV” i sl. Ona je pak odgovarala: “Ne težim dramaturgiji ni istinama iz knjiga, primaran mi je život. To sam prikazala u ‘Ljepotici i zvijeri’ 1991. godine u SKUC-u kad je jednu od glavnih uloga imao i majmunčić Milivoj.” S majmunom je, podsjeća nas kustosica nadolazeće izložbe Nataša Ivančević, dolazila studirati na Likovnu akademiju. Sama je umjetnica jednom prigodom u intervjuu rekla da je Milivoja odgojila, nadojila i predala njegovoj ženi, nadodavši da se punim imenom zvao Milivoj Prvi Akademik jer je na “njezinoj akademiji bilo puno akademika koji je ništa nisu znali naučiti”.

Kazalištu i modi okretala se još tijekom studija. Na kazališnom planu surađivala je s Montažstrojem, Draganom Živadinovom, Markom Peljhanom, Ivicom Buljanom, Krešimirom Dolenčićem, među mnogima. Vodila je, početkom devedesetih, Virus Teatar Michelangelo (VTM), pisali su grafite po ulicama, primjerice “Slušaj tihi zvuk” ili “Ne klanjaj im se”, i priređivali kazališne predstave. Jedan od zanimljivijih primjera kako je funkcionirala ova autorica može se pronaći u tekstu Vladimira Stojsavljevića uz nadolazeće monografiju i izložbu.

U predstavi “Košarka za Gordanu Vnuk”, nastaloj, također, u sklopu VTM-a, organizirala je košarkašku utakmicu u predvorju Gavelle, vodeći se željom da ukloni negativne osjećaje prema voditeljici Eurokaza. Utakmicu su odigrale ekipe Virus teatra i Eurokaza. Do mimoilaženja je došlo nakon izvođenja “Ribizl bombe” u sklopu Eurokaza, rasprava se vodila o tome kuda se novo kazalište treba kretati. Na predstavu u kojoj su sudjelovale dvije blizanke, Kruno Petrinović i ona sama, tvrde oni koji su je dobro poznavali, bila je ponosna do kraja života.

 

Slomljena muška srca

Borila se za prava gay zajednice. Gay zajednica bila je i tema nekih njezinih radova, među kojima su “Sestre ožujske” (Tvornica) i “Homoseksualci nomadi” (Galerija VN), za koji ju je nadahnuo jedan španjolski pisac koji je za sobom često ostavljao slomljena muška srca. Inače, ova prva njezina muška kolekcija bila je izrađena od svile, viskoze, vune i lana. Sama je umjetnica rekla: “Kod homoseksualaca i lezbijki ne zanima me njihovo seksualno opredjeljenje, nego njihova etika.

Neki homoseksualci koji su nosili moju prvu reviju ‘Nomadi homoseksualci’ nakon nje su svojim roditeljima na nedjeljnom ručku priznali svoje seksualno opredjeljenje. Kad sam ih pitala zašto su to napravili, rekli su mi da je razlog bio to što su se na mojoj reviji osjećali lijepo, čisto. Pokušavam svima napraviti prostor za njihovu slobodu, jer sam ja užasno slobodna, ne znam gdje su mi granice, a to je zarazno.” Surađivala je i s transvestitima u jednom ciklusu, sama je pri tom rekla: “Moji miljenici su transvestiti. Oni su božja bića, apsolutna živa umjetnost koja hoda ulicama.”

Teme su, nadalje, bile, a crpila ih je iz života, vile nerotkinje ili urbane dojilje, zalagala se za dojenje u javnosti, u projekt ‘Urbane dojilje’ uključila je svoju kćer Lunu, kojoj tada nisu bile niti tri godine. Mlada kustosica Lea Vene, također suradnica na izložbi, govori o njezinu modnom opusu: “Odlučila je reagirati na odluku da dojilje ne smiju dojiti na javnim mjestima i radnim mjestima, te je napravila umjetnički film u kojem predstavlja posebno razvijene odjevne predmete koji omogućavaju nesmetano dojenje.

Lagani višeslojniji bijeli odjevni predmeti imaju integrirane tobolce. Prilagođene majkama koje žele dojiti u javnom prostoru. Umjetnica iznova razmišlja izvan konvencija modnog sustava, na modnu pistu iznosi dio ženske (i svoje) aktualne svakodnevice. U defileu kontrastira tijelo balerine s tijelom majke. Odnos majke i djeteta tematizirala je i na reviji ‘Madona i dijete’ te je pozvala prijateljice i njihovu djecu da zauzmu modnu pistu. Paralelno je promovirala i potpuno drugačiji pogled na majčinstvo kroz reviju ‘Vile nerotkinje’ angažirajući žene koje su odlučile ne imati djecu.”

U široj je javnosti bila najprepoznatljivija po modi, u čemu je bila samouka. Njezine su se baka i prabaka također bavile šivanjem, pa je i u tome vidjela nastavak svoje ženske loze. Modu je demistificirala. Koristila se prirodnim materijalima. Vjerovala je da moda ima terapijsko djelovanje. Ovoj kiparici po formalnom obrazovanju bilo je dovoljno vidjeti osobu da bi iskrojila i sašila odjeću za nju, nije mjerila svoje modele. “Šivanju pristupam kao čistom kiparstvu: pogledam čovjeka, skinem mjeru i napravim mu oklop. Ne pratim modne trendove, nego ljude i društvo. Ljudi u mom ateljeu rado izdaju neki svoj tajni identitet”, rekla je.

Tumačila je da joj je draže da netko uživa u tome što radi, odjeći, nego da njezin kip stoji na nekom trgu. Showroom je imala u dvorištu u Ilici. Sama je bojila materijal, rezala škarama, nije radila po krojevima, za sebe je rekla da je modni ljevičar, cijenila je jake žene poput Fride Kahlo i heroine ruske avangarde Ljubov Popovu i Nataliju Gončarovu.

 

Ava i štikle

Sudjelovala je i na mainstream modnim događajima, Cro-a-porteru i Fashion Weeku Zagreb. Predstavila je i zajedničku kolekciju s Ivicom Skokom. Kako se može pročitati u tekstu Lee Vene koji prati izložbu, kad je na jednoj reviji 2008. pustila petogodišnju kćer Avu u štiklama, morala je obrazlagati tu odluku: “Štikle nisu moj, već njezin izbor. Ona strašno voli hodati u štiklama. Imala je ravne cipele i onda je obula te štikle i nažicala me da u njima nosi reviju. To je njena priroda. Ne mogu ja protiv toga. Ona po kamenju može u štiklama”, odgovorila je. Za “klasični”, umjetnički dio njezina stvaralaštva Nataša Ivančević tumači:

“Za ciklus monokromnih portreta Bad - Bad Boys, modele za portrete muškaraca pronalazila je u popularnim američkim televizijskim serijama, čitanju novina, crne kronike, i promatranju muškaraca po ustanovama i ulicama.  Šivaća mašina, u njezinoj interpretaciji Super Sing, pretvorila se u superheroinu kojom nevidljiv, anoniman i potplaćen ženski rad slavi i uzdiže do simbola. Taj superstroj postao je, zatim, centralna tema crteža i kolaža, a daljnjim pridruživanjem krojeva iz modnih časopisa daje obol ženskom radu kojim je prehranjivala svoju obitelj kao samohrana majka dviju kćeri.”

 

Na Palmižani

U slikarstvu Ivane Popović česte su teme i svakodnevni ženski rituali poput češljanja ili razgovora dviju prijateljica, potom žene koja jede lubenicu, kupačice, naslikani su i prijatelji koji su dolazili k njoj na Krk i sl. Imala je obiteljsku kuću na Krku u koju je često i rado odlazila u potrazi za inspiracijom, bavila se i ronjenjem. Neko je vrijeme odlazila i na Palmižanu kod galeristice Dagmar Meneghello. Kaktus s Palmižane posadila je u vrtu kuće na Krku i postao je čest protagonist njezinih radova. Inače, za vjenčanje Tarin Meneghello vizualno je oblikovala cjelokupni događaj, npr. vjenčanicu u bojama mora i raslinja.

U skulpturi su pak najznačajniji ciklusi Babuške i Promatrači. Babuške su voluminozne ženske figure od pečene gline, u obrazloženju diplomskog rada navela je da ih želi napraviti još od pete godine života. “Babuške su postavljene u scenske kutije tako da svaka sama za sebe stvara jednu dramsku situaciju, to su čuvarice hrane.”

Promatrače, male glinene figure teške tek dva grama, a njih je nastalo oko deset tisuća, umjetnica je počela raditi već ranije, no nakon operacije karcinoma dojke 2012. godine bili su presudni za brz psihički i fizički oporavak i rehabilitaciju disfunkcionalne ruke. Svaki portret imao je svoju osobnost i ekspresivnost u izrazu lica, često ih je znala poklanjati svojim prijateljima, da budu uz njih. “Promatrači” su bili sudionici kulturnih, ali i svakodnevnih događaja: od posjeta koncertima i izložbama, Dubrovačkim ljetnim igrama do promatranja hitne pomoći, veterinarske ambulante, shopping centra, poslovnih ureda, stalnog postava MSU-a. Tijekom izložbe u MSU prihod od prodaje donirala je udruzi Europa Donna za kupnju aparata za intraoperativno zračenje oboljelih od karcinoma dojke.

Ivana Popović na izložbi “Moje cice”, otvorenoj u Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta nekoliko mjeseci nakon operacije raka dojke, izložila je “oklope” od kaširanog papira u obliku odljeva prednjeg dijela torza. Ponukana bolešću željela je “napraviti grudi, i to kao oklope koji čuvaju ženu od rakova”. Za oboljele od raka dojke preplivala je maraton od Crikvenice do Šila. Nažalost, preminula je od zloćudne bolesti.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo