DOKUMENTARAC O MARINI ABRAMOVIĆ

VELIKA BRAZILSKA PUSTOLOVINA KRALJICE PERFORMANSA Neke scene su vizualno impresivne, poput one u kojoj Marina stoji gola, raširenih ruku pod vodopadom

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 02.03.2017. u 14:21

Početkom 2011. pune tri godine izvođena je predstava “Život i smrt Marine Abramović”, u kojoj je glavnu ulogu igrala kraljica performancea, a nastupali su i Willem Dafoe i Antony Hegarty iz grupe Antony and the Johnsons.

Marina je igrala dvije uloge, samu sebe i svoju majku Danicu, bivšu direktoricu beogradskog Muzeja revolucije, koja joj je svojim striktnim kućnim režimom pretvorila dane odrastanja u pakao. Tijekom predstave neprestano je plakala, sve dok joj redatelj nije rekao: “Dosta, publika treba plakati, a ne ti”. Kad je turneja završena, ona kao da se oslobodila kompleksa prošlosti, za nju je ta predstava poslužila kao terapija.

Dvije ljubavi

Sličan je slučaj i s filmom “Marina Abramović i Brazil” (doslovni bi mu prijevod bio “Prostor između”, no ovo je puno atraktivniji naslov), koji se danas prikazuje na ZagrebDoxu u okviru programa Biografski Dox. Na samom početku umjetnica objašnjava da je došla u najveću zemlju Latinske Amerike kako bi se riješila psihološke boli, imala je - kako kaže - dvije velike ljubavi u životu, prvi je valjda bio njezin nekadašnji partner, konceptualni umjetnik Ulay, a drugi talijanski multimedijalac Paolo Canevari, 17 godina mlađi od nje. S potonjim je bila u regularnom braku pet godina, ali je veza trajala punih dvanaest, u doba kada je 2010. u njujorškoj MOMA-i izvela svoju najpoznatiju akciju “Umjetnica je prisutna” već su bili razvedeni, kasnije su pokušali još jednom živjeti zajedno, ali nije išlo. Marina suho sumira situaciju: “On me ostavio zbog druge žene”, bilo je to uoči Nove godine 2013. “Ne želim umrijeti kao Maria Callas, slomljenog srca”, povjerava se kameri.

Ne smeta je što je u tako dalekoj zemlji čiji jezik jedva razumije, uostalom, još davno joj je jedna šamanica rekla da se nigdje neće osjećati kao kod kuće jer dolazi sa zvijezda, a njezin je zadatak naučiti ljude da premoste bol. Najprije to mora prakticirati na samoj sebi. Boli ima dosta u evangelističkoj grupi u kojoj samozvani iscjelitelj rastvara očne duplje i nožem čisti rožnice ili svoje pacijente ubada u trbuh. Za nju se tu prvenstveno radi o fizičkoj boli, što je ne zanima, pa odlazi dublje u prašumu, gdje se maže blatom i konzumira vrlo jaku drogu ayahuasca: prvo iskustvo je bolno, rezultira povraćanjem i proljevom, no drugo je već puno intrigantnije. Najvažnije je što se jako dobro razumije sa staricama koje znaju sve o odvajanju duha od tijela, jezik im uopće nije problem, uzajamno se shvaćaju pogledom. Usput Marina dijeli i svoje liječničke savjete, nužno je jedno za drugim jesti bijeli i crveni luk, bolji antibiotik ne postoji.

Poklon građanima 

Film je režirao Brazilac Marco Del Fiol, neke od scena su vizualno impresivne, poput one u kojoj Marina stoji gola, raširenih ruku poput statue, pod vodopadom. Usput doznajemo da je religija, pogotovo ona organizirana, ne zanima, ali je intrigira svaka vrsta spiritualnosti. Privlače je rituali jer su jako bliski performanceu, nakon što sudjelujete u jednom niste više ista osoba, a ista je stvar i s akcijama koje ona izvodi u New Yorku, Londonu ili Beogradu.

Pretpostavljamo da je naposljetku izliječena, jer je u znak zahvalnosti odlučila pokloniti svoj performance građanima São Paula. “U netaknutoj prirodi takva vrsta umjetnosti nema smisla, tamo je sve čisto, no u zagađenim gradovima ono što ja radim pruža mogućnost ozdravljenja”.

U regionalnoj konkurenciji danas je treća i posljednja projekcija provokativnog dokumentarca “Dubina dva” u režiji Ognjena Glavonića (pamtimo ga po vrlo zapaženom filmu “Živan pravi punk festival”), koji je imao premijeru na Berlinaleu u pratećem programu Forum, a tom prigodom je o njemu izvijestio i Jutarnji list. U pitanju je nevjerojatno zanimljivo ostvarenje koje počinje kao priča detekcije: muški glas objašnjava nam kako je 1999., neposredno nakon bombardiranja Srbije od snaga NATO-a, u Dunavu otkrivena hladnjača puna leševa, mislilo se da to postradali od zračnih napada, no u svemu tome je bilo nešto čudno. Glas pripada policajcu iz tog kraja koji je o potopljenoj hladnjači obavijestio pretpostavljene u Boru, međutim, ubrzo je shvatio da je u istragu bolje ne petljati se, jer bi mogao nastradati.

Zaštićeni svjedoci

I dalje mu ne vidimo lice, a pred kamerom promiču samo snimke velike rijeke u kojoj su pronašli zastrašujući tovar. Sličan se koncept nastavlja, pridružuju se drugi glasovi koji pomalo rasvjetljavaju taj događaj, tu su i vozači koji su morali u Prizren kako bi preuzeli kamione za specijalne tovare, slika opet prati mjesta na kojima su se nekada kretali, neke je glasove nemoguće prepoznati jer su namjerno izobličeni (valjda su u pitanju zaštićeni svjedoci), sve dok ne začujemo Albanku koja detaljno opisuje pokolj srpskih vojnika nad njenim sunarodnjacima u pizzeriji u robnoj kući u Suvoj Reci u blizini Prizrena, u kojem je ostala bez čitave obitelji. Kasnije doznajemo da se čitava ta akcija zvala “Dubina dva”, da je sugestija čovjeka potpisanog kao “predsjednik” (po svoj prilici Slobodana Miloševića) bila da se sva trupla kamionima prebace u Batajnicu pokraj Beograda, jer - gdje nema leša nema ni pokolja. Tamo su kasnije otkrivene zajedničke grobnice s preko 705 pobijenih ljudi.

Prvo lice ugledamo tek potkraj filma, to je osobna iskaznica neke jako mlade djevojke, tu su i dječje šlape, crteži i svakojaka druga ženska odjeća, dovoljan argument da se pobije teza kako su tada zapravo likvidirani pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova. Na odjavnoj špici razabiremo da su glasovi pripadali onima koji su o tome svjedočili u Beogradu ili Haagu, i da je redatelj svoje “junake” pronašao u policijskim i sudskim arhivima, ali ih je odbio pokazati, dozvolio je jedino da nas uznemire svojim svjedočenjima. Glavonić nije klasični dokumentarist, zainteresiran za ono što se odigrava pred kamerama, njegov film je simulacija, ali i neugodno i napeto ostvarenje koje se teško zaboravlja. Uzgred, neposredni krivci te tragedije nikad nisu kažnjeni.

Izdvajamo