Duškom Šiblom, slikarom, kojemu upravo traje izložba u Galeriji Mala, trebala sam raditi intervju prije petnaestak godina. U tjedniku u kojem su takvi životni intervjui bili raskošno opremljeni obiteljskim slikama, uostalom, i činilo se da stvari i u nas postaju bolje, pa je došlo vrijeme za mirna prisjećanja na burne povijesti. No…! Ne voli svaka obitelj da joj slike objavljuju u novinama, pa je intervju propao, ali meni se čini da je baš tako trebalo biti, i da je baš dobro da intervju s Duškom Šiblom vodim upravo sada.
A da bih se pripremila, pogledala sam i dva filma: “Kad čuješ zvona”, a “U gori raste zelen bor” čak i dvaput, prema ratnom dnevniku iz Drugog svjetskog rata njegova oca Ivana Šibla. Gledala sam ih noću, uoči intervjua, i došla baš pod dojmom, lelujava.
Zgrožena sam što se danas, opet, riječ partizan izgovara s mukom, ‘phony’…
- Kod mene su to kontradiktorne emocije, jer filmove je režirao Antun Vrdoljak, koji je bio duhovit čovjek i moj otac i on bili su prijatelji. Ja sam u međuvremenu promijenio mišljenje o njemu… A osim toga, prisjećam se, u kolovozu 1989. imao sam izložbu u Sarajevu, u Collegium Artisticumu… Došlo je otprilike 17 ljudi.
Nema veze, Joyce je iz prvog izdanja Uliksa prodao sedam primjeraka. A možda je to i dosta.
- Ali… čudno je bilo to, uoči samog raspada Jugoslavije, u Sarajevu su se prikazivali ti filmovi, i svugdje je pisalo - po dnevniku Ivana Šibla, a o meni se čak ni Vjesnik nije usudio ništa napisati, zbog prezimena. No, dobio sam jedan veliki lijepi tekst u Oslobođenju, koje je izlazilo jedan dan na ćirilici, drugi na latinici. Moj dan je bio ćirilični.
Partizan je, nažalost, u javnom prostoru pogrda, prijetnja.
- Da, jer danas mladi ljudi ne razumiju što su bili ustaše. Ja, koji se nikad nisam petljao u politiku, mislio sam da ima pametnijih od mene za to, osim toga sam gay, i čim dođeš malo do izražaja, odmah te razapnu... Međutim, kad je na vlast došao Karamarko, i kad je ministar kulture postao njegov prijatelj Zlatan Hasanbegović, koji je ušao u HDZ na Karamarkov rođendan, ogromna simbolika, mene je to jako uplašilo... manje sam se bojao ‘90., ‘91., jer sam mislio - sad ćemo postati europska zemlja, i nisam očekivao ove vampire da pod krinkom domoljublja počnu iznositi jako opasne teze, koje mladi ljudi lako prihvaćaju jer ne znaju o čemu se radi. A još više me pogodila glupost tih ‘političara’ - pa, da nije bilo ZAVNOH-a, mi danas ne bismo imali zakonsku osnovu za Hrvatsku. A ustaše, osim što su bili zločinci, izgubili su pola Hrvatske... Što će mi Hrvatska do Drine ako nemam Dalmaciju? Ali mislim da se to sve zna, samo ima jako puno manipulacije. A kad se netko i pobuni, ne znam, Sanja Sarnavka, Urša Raukar, onda je najlakše reći ‘ona je luuuda, luda baba’... Ali sam se razbrbljao, a mislio sam da ćemo o mojoj umjetnosti... zaveli ste me.
Ma ne, ja sam bila zavedena filmovima... mladim Borisom Dvornikom.
- A i meni je, da vam pravo kažem, dosta šutnje, dvadeset godina sam šutio, prestar sam za šutnju. Ja sam hrvatski rodoljub lijevog usmjerenja, nisam ksenofob, imam se pravo pitati što je politički program Brune Esih. Da preimenuje Trg maršala Tita u Kazališni? Fala lepa, ja ga oduvijek tak zovem, ali - Tito je bio povijesna ličnost. Tuđman je imitirao stil, ali nije pohvatao konce.
Kakav je bio Zagreb koji ste napustili sedamdesetih?
- U društvu književnika skupljala se intelektualna elita, umjetnici, filozofi, glumice, bilo je boemski, malo ofucano, sumračno, svakako, divno. Nekad je i polusvijet zalutao, nije se imalo kamo izaći. Pilo se do dva, tri u noći, kartalo, i moj je otac nekad kartao. Radio je restoran...
Charming!
- Ne sve. Ilica je bila puna dućana kožne galanterije, skupih manikrcajga, škarica za nokte, torbi, cipela Borovo... i ničeg drugog. O.K., u Herucu je bilo dobrih trenčkota. A u Posrednicima, s robom iz, valjda, Italije, plastične gondole, za na televizor, i one velike bebe, s perikama i plastičnim krinolinama, za kauč...
Ili bračni krevet, zafuflan hrpom jastučića.
- I dva kafića. Mocca - ja sam bio svakodnevno tamo, upijao riječi kad su Tenžera i Saša Vereš, sjajni kozeri, onamo dolazili, nek mi oprosti koga nisam spomenuo - i kraj nje Majmunjak. Tam su bili ovak zgodni frajeri, skockani.
Puna sam respekta prema ljudima koji iz udobnog života u Zagrebu...
- Tko je imao udoban život?! Moj otac je bio disident od 1971., moji nikad nisu imali novca...
Dakle, kad netko ode u grad sa 20 milijuna stanovnika, na primjer u London, kad umjesto da se tu brčka u maloj bari punoj krokodila... ode, pa što bude.
- Puno fala, ali ja nisam mislio na taj način. Diplomirao sam komparativnu književnost i povijest umjetnosti u Zagrebu, ali ipak su tu bile frustracije, ja sam htio nešto rukama raditi, ali nikad nisam ni pokušao ići na Akademiju. Pa cijeli grad je znao moju obitelj, što ako ne uspijem? Htio sam probati nešto gdje me nitko ne poznaje. Bio sam avanturist, mlad, htio sam vidjeti London, kao i, uostalom, Berlin, New York...
Kulturološki šok?
- Pa i je... zato što su ljudi tamo različiti... ali počelo je s malim stvarima. Probao sam kolač, bio je slan. Slani putar. Tako da su mi danas u Hrvatskoj kolači bljutavi, preslatki. Pa odnos prema djeci, životu, nema one katoličke, židovske - jer ja imam i jedne i druge i mediteranske i bog te pitaj kakve krvi, pa se tu Woody Allen pomiješa s ‘mamma mia’ i slavenskim čemerom - a onda dođeš tamo, vidiš da su ljudi puno tolerantniji, puste čovjeka da bude svoj, ali isto su tako i hladniji. Obiteljski. Puno veći individualci. Mi se još plemenski okupljamo. Oni su nacionalno jedinstveniji.
Otišli ste 1977. Kako je bilo biti gay sedamdesetih u Hrvatskoj, Jugoslaviji?
- Ni tad to nije bilo protiv zakona. Ali... mentalitet... Danas, puno se po medijima to štima, i Gay Pride, i sve, ali su ljudi i dalje isti. Možda je nešto malo lakše jer nisi sam - za neke ljude, iz show businessa, teatarskog svijeta, znao sam i kao mlad, ali ja s njima nikakve veze nisam imao. Danas se barem ne osjećaš kao freak. Ali ja nisam bio otvoren u tom smislu, nisam se nikome povjeravao. Bio sam dovoljno inteligentan da znam da to nije nikakav grijeh, niti sam bi indoktriniran, moja obitelj nikad nije bila religiozna. Ali reći ću vam - ja se nisam osjećao loše zbog toga što jesam! Ne mislim da je danas puno bolje. Jako smo konzervativno društvo, s jako malo ljudi koji su svjesni sebe, narod smo konformista i malograđana. Sve se tolerira dok ti to nešto potajno radiš, to je tipično za katolike, ta hipokrizija, a ako si ti tu iskren, kao ja, već je problem, ‘praviš škandale’... To je meni već onda išlo beskrajno na živce. London je bolji, ali ne idealan. Vidite, Brexit... Ali, iz njega sam donio doma diplomu s Royal College of Art i sad imam neku svoju profesiju.
Bitna tema u vašem slikarstvu je erotika.
- Hm... rekao bih da je moja velika tema ljudski lik, i energija, a erotika je energija, ali... pitam se koliko tu ima građanske hrabrosti, jer meni je moj profesor Peter de Francia rekao - gle, nemoj mi kao na grčkim kipovima slikati male, ove... kako se kažu... penise, ili napravi preveliki, da svi polude, ili nemoj nikakav, jer ako želiš šokirati ljude, ljude sve šokira, i miš, i bilo što. Ili napravi kako spada, ili nikako.
Pa su vam figure ostale androgine.
- Kako sam se i ja uvijek propitivao o svom identitetu, nikad nisam pravio razliku između muškaraca i žena, čovjeka sam gledao kao pojedinca, u svakom smislu, a moje figure možda izgledaju kao seksualni aktovi zato što su one i muške i ženske, i nikad ne znaš je li ih jedan, ili dva, ili tri, ili pet.
E pa, ako ovo nije opis jednog zamimljivog seksualnog... hm, susreta, ne znam što jest.
- Možda, da, nitko ne zna što se zapravo događa, ali meni je najvažnija energija, i životnost i plodnost, ali ne na direktno seksualan način. Ali je, onda jesu erotične. Ali onda je tu i tanatos, jer je uvijek jedno i drugo.
Ma da, eros i tanatos, jako svježe...
- Opće mjesto, dobro opće mjesto, ali ja to ipak kažem na svoj način... Što mislite, da se svi na njima j..u? Ali znate što - čovjek uvijek vidi ono što želi, netko drugi vidi nešto drugo. Ne znam što bi jedna časna sestra vidjela. Muku, pasiju?
Ili ja možda vidim sasvim naopako, a vi ste se u svom prikazu erotike zaustavili prerano?
- Ja sam do ovog načina prikazivanja čovjeka došao mukotrno. Jako mukotrpno. Ali trebalo bi pitati nekog od minimalista je li se ‘zaustavio prerano’. Ali ne, to se ne propituje. Imam sreću, ili nesreću, da imam svoj stil. I onda te taj stil zarobi, jer je drukčiji.
Ali ako mislite samo na erotiku, ona je meni mnogo više; moje figure meni reprezentiraju čitav svemir, one su simboli i znakovi za sve, nije to samo tako... Volim široke poteze, velike dimenzije, često me pitaju otkud to, jedan tako smireni gospodin, a tako... ali nisam smireni gospodin, nego divlje srce.
Slikarstvo je erupcija? Ili promišljanje?
- Eh, za mene nije promišljanje. Ja to više volim ‘iznjedriti’, bhuuu! Je li to neka nova riječ, ‘iznjedriti’? Ono, kao da ti neki Alien iskače iz grudi... Idem, pa što bog da.
Dobro, to su različiti pristupi umjetnosti. Rezoniranje vs. vehemencija...
- Ali to već tako dugo traje, ono što danas vlada je ideja, nije važan način na koji je izvedena, a meni je važno ‘kako’...
Hoćete reći da je danas važan koncept.
- Da, i poruka je važna, u njoj sva svjetska previranja, mladi ljudi nemaju vremena nešto popravljati, dotjerivati, nego je sve ready made, uzmeš iz novina, izrežeš, ne znam, film napraviš, samo da što prije izraziš poruku, rough and ready, što grublje to bolje...
Možda su došla vremena da je civilizacijski nužno da i umjetnost ostavlja ‘poruke telefonom’. Majakovskom to nije škodilo. Usput, više volim malo drukčiju umjetnost, a ni kod vas ‘izručiti žurno’ nikad nije bio način.
- Ima čak i toga, ali na neki drugi način... Ali, opet je to ambivalentno, jer odmah ti prilijepe etiketu ‘buržujskog slikara’, ‘štafelajnog slikara’, iako ja slikam na zidu, jer previše ima tu energije, ti bi štafelaji letjeli na sve strane, padali bi... ali ja sam takav kakav sam, iako se uvijek nadam da ću možda još nešto raditi... jer ja sam radio i s plesačima, i s drugim medijima, u teatru, na filmu, ali sam prije svega slikar.
Uostalom, i vaša mama, Neva, neko je vrijeme bila balerina.
- Jako kratko, jer se udala sa 19, 20 godina i odmah je prestala plesati. Studirala je, koliko znam, književnost, u Beogradu, ali čim su se ona i otac vratili iz Beograda, upisala je pravo, radila na sudu i sjećam se koliko nije mogla napredovati zbog očeva disidentstva... ali prije svega gleda na sebe kao na pravnicu.
Hoću reći nešto drugo - mama vam je bila balerina, od toga joj je ostala gracija, a kad se o njoj govori, baš uvijek se kaže ‘velika dama’. Kako se to postaje, to me zanima.
- Ja ne znam... ali znam da smo imali velikog vučjaka, koji se po leglu zvao Lero Mirogojski, ali mi smo ga zvali Burkuš, po nekom strašilu iz Mađarske, moj tata je iz Virovitice, pas se doma valjao, mazio, plazio jezik, a kad bi izišao van, na lajni, bio je gospodin pas... mislim da to ima veze s tim kako se ponašaš, jer smo svi crveni ispod kože.
Krvavi...
- Ima to veze s ophođenjem prema ljudima, a malo i s tim kako izgledaš, naravno.
Vaš je odnos s ocem bio topao, pun ljubavi, on nije bio ‘uškopljujući’ otac...
- Neeee. Bio je kozer, šarmantan, nije bio autoritativna osoba uopće, nikad nismo načinjali neke velike teme, obojica smo jako voljeli životinje, pa su razgovori bili o psima, vukovima, medvjedima... Kad sam bio tinejdžer, niti sam išta znao o njegovoj ulozi u Drugom svjetskom ratu, niti je on to ikada spominjao. Ali pročitao sam njegove knjige i volio sam ih, one nisu neka komunistička propaganda, nego su ljudski, lijepo pisane. Pogotovo mi se sviđala ‘Iz ilegalnog Zagreba’, to mu je bila prva...
Sigurno ima nekih situacija između vas dvojice, koje ste zapamtili. Što kažu, anegdota.
- Evo ga, znao sam da će to doći, ali ne mogu se sjetiti... Dobro, on je kao mlad bio nogometaš, ne znam je li to bio klub HAŠK Građanski, nije važno, nije baš bezveze bilo da je bio predsjednik Dinama, i to u vrijeme kad je Dinamo bio na vrhu, a otišao je kad su nogometaši počeli dobivati previše novca, po njemu to nije bilo sportski ni moralno... Otprilike kada sam imao sedam, osam godina, odveo me na noćnu utakmicu i poslije me pitao o dojmovima, a ja sam rekao da ima 260 reflektora... shvatio je da smo različiti.
Vi ste već iskazali svoj interes, fascinaciju svjetlom.
- Ili, jedna anegdotica, sad će me mama špotati, bio je neki ručak doma, mislim da taj put nije bio Krleža, nego Veljko Bulajić, i bila je ajngemahtes juha na stolu, to znači ono sve od kokoši, srce, pluća, jetrica, noga... to više nitko danas ne radi.
Kako ne bih znala nogu od pileta, jupiii... bljak.
- Moj brat bi dobio tu nogu, ja srce, moj tata je razbijao glavu od kokoši i mazao mozak na kruh, i kako je bilo gostiju, ja sam se digao od straha da neće ostati srce za mene i rukom ravno u juhu... spasio si srce. Tata me lupio po ruci, a ja sam zakmečao... mogao si me samo grdit’, a ne lupit’... to je isto bio neki stav. Ili, kad sam pao, pa sam urlao, boliii... a tata - pa kakav si ti to, zamisli heroje u ratu, a ja sam još jače zakmečao, ali, ja nisam heroooj.
Ali bio je divan, zabavan, dok je mama radila, a on bio doma, prao je suđe, pravio krevete, sve što je znao. On je bio nekaj sasvim drugo od muškaraca u ono vrijeme, ma Slavonac, iz Virovitice, ali intelektualac...
Nije li prije toga obitelj živjela u Požegi?
- Moj pradjed otvorio je prvu tiskaru u Požegi, Schiebel, u 19. stoljeću, 1810., bio je gradonačelnik Požege. I vidi se na ondašnjem portretu, ja sam mu sličan. Došli su iz Brna, a omica mi je bila Židovka, zvala se Anna Hertheiser, ali je prešla na katoličanstvo... mada su mi ti Šibli sumnjivi, to prezime... vidio sam u Amsterdamu zlatare, Schiebele, sve Židovi.
I dobro, gospodine Šibl, Schiebel, što nas u bliskoj budućnosti čeka?
- Pa evo, rekao bih, u svemu vidim mogućnost novog početka, da Hrvatska postane kao ptica Feniks...
Nemojte mi tu ironično širiti ruke...
- Ne, stvarno, mogućnost da se sve stavi na solidne noge, a ne da, na socijalistički način, od poreznika uzimaš lovu i stvaraš tajkune, ja nikad ne mislim da je pojedinac kriv.