“Giulietta i ja gosti smo kod Picassa, lijepo nam je, jedemo i pijemo u veselju. Sve je jednostavno, poznato, rustično, mistično, koji mir, koje zadovoljstvo”, rukopisom ispisano, jedna je od originalnih ilustracija popraćenih kratkim tekstovima Federica Fellinija.
Crtež je datiran 22. siječnja 1962. godine, Picasso je tada u svojim osamdesetim godinama, odjeven je neformalno u crvene kratke hlače. Španjolski umjetnik sam je na jednoj strani stola, na drugoj su strani Il Mago i njegova supruga, glumica Giulietta Massina koja je često glumila protagonistice u njegovim filmovima. Prikazani su sve troje pomalo karikaturalno, a na crtežu se prepoznaju i neke Picassove slike, primjerice, žena koja ima tri dojke.
Kod Picassa:
“Gulietta i ja gosti smo kod Picassa, lijepo nam je, jedemo i pijemo u veselju. Sve je jednostavno, poznato, rustično, koji mir, koje zadovoljstvo!”
(22. 1. 1962.)
Fokus na hranu
Ovaj je rad jedan od devetnaest koji se mogu pogledati na izložbi koja se večeras u organizaciji Talijanskog instituta za kulturu i regije Emilia Romana otvara u Laubi, a tema je hrana u crtežima znamenitog redatelja, autora “La Dolce Vite”. Neki su nacrtani na papiru, drugi, pak, na salvetama.
Skicirao je dok je bio u restoranu, ponekad nije mogao dočekati da dođe kući. No, najveći je dio crteža nastao na temelju njegove “Knjige snova”, koju je držao uz uzglavlje punih tridesetih godina. Naime, smatrao je da su snovi previše važni da ih se ne bi bilježilo, pa je želio moći odmah nacrtati ili zapisati što je sanjao.
U Fellinijevim filmovima, pa tako i u njegovim grafikama, okus se pojavljuje kao iznimno vażan osjet koji usko graniči s erosom. Puno se istraživalo o odnosu prema hrani u njegovim filmskim uratcima.
Federico Fellini napravio je više tisuća crteža, crtao je skoro pa opsesivno od svoje petnaeste godine. U mladim bi mu danima to i dobro došlo. Naime, nisu baš imali novca. Kako se njemu išlo u kino, crtao je ovaj opsesivni kinofil crteže holivudskih zvijezda i njih razmjenjivao za karte za kino.
U to se doba u Riminiju odlazilo u kino Fulgor koje je formiralo Fellinija i koje kasnije ovjekovječio u svojim filmovima.
Crteži su duhoviti, autobiografski. Na jednom su dječaci, žena u godinama sjedi preko puta njih, a potpisano je “Sram i smrt za Federica su jedno te isto, rekla je gospođa koja sjedi preko puta mene”.
Žena u majonezi
Na drugom je, pak, crtežu restoran negdje na jugu, po svoj prilici u Napulju, a na njemu su njegov kolega, redatelj Franko Rossi i on, situacija je, ponovno uz hranu, opuštena. Godine 1966. nastaje prizor ručka s Jungom, seljakom s kojim dijeli špagete, u gradiću u Švicarskoj, a nešto kasnije prizor žene koja pliva na tanjuru punom majoneze.
Na ručku s Jungom na malom trgu u nekom gradiću u Liguriji (ili u Švicarskoj):
“Jung je vrlo zgodan starac, kojom fizičkom i intelektualnom snagom zrači njegovo kršno tijelo seljaka, njegov jasni, oštri i dobronamjerno ironični pogled. Jedemo spaghette (tu je i Liliana) i grizemo jedan te isti koji dolazi iz sva tri tanjura.” (1966.)
Da je Fellini crtao do pred sam kraj života, ukazuju i datacije na crtežima. Naime, godine 1992., dakle godinu dana prije njegove smrti, redatelj je naslikao u tehnici flomastera na papiru, u dimenzijama 21 puta 29,7 centimetara, “San o doručku na travi”, referencu na znamenitu Manetovu sliku. Dvoje ljudi na Fellinijevom crtežu sjede na tračnicama i približava im se vlak. I taj će se crtež moći pogledati na izložbi.
Fellini je bio kompulzivni crtač, no nije imao prevelikih pretenzija u vezi sa svojim hobijem, poput nekih njegovih kolega.
Kada mu je njegov dugogodišnji prijatelj, umjetnik i novinar Vincenzo Mollica došao s idejom da objave knjigu crteža, opirao se, prepričavao je Mollica, čak i s dozom neprijateljstva. Nije vidio vrijednosti u svojim “žvrljotinama”, kako ih je nazivao, pa je rekao: “Da nisam bio redatelj, nitko ne bi govorio o mojim crtežima. Za mene je to sekundarna, marginalna aktivnost, koja je izazvala interes samo zato što sam napravio neke filmove.”
Erotski motivi
Puno je crteža erotske prirode, neki će se od njih, koji povezuju erotiku i hranu, moći pogledati i na zagrebačkoj izložbi, a pokazuju zaigraniju stranu slavnog redatelja.
O Fellinijevom odnosu prema hrani, a uz izložbu, svjedoči i anegdota Tonina Guerre, koji je napisao i knjigu o tome kako je to bilo biti za stolom s Fellinijem: “Kadgod bi jeo špagete, malo bi umaka palo na njegovu kravatu. Giulietti je to smetalo. Jedno smo jutro napuštali Bar Canova na Piazza del Popolo, kada je konobar stavio na stol mortadelu.
Nisam mogao više jesti, no Federico mi je rekao da moramo podijeliti hranu našeg djetinjstva. Dok smo je pokušali podijeliti popola, mast je pala na njegova leđa. Giulietta je bila van sebe kad smo došli kući. Bacila se na kauč vičući ‘ti si valjda prvi čovjek na svijetu koji ima masnoću od hrane na leđima’. Odgovorio joj je da postoji zadovoljstvo u tome da ste prvi koji ste nešto napravili.”