TRANSFER UMJETNINA

'VEZE IZMEĐU USTAŠA I ERR-A ISTRAŽUJU SE NA MEĐUNARODNOJ RAZINI' Christian Fuhrmeister gostuje u Zadru 26. 8.

AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 23.08.2018. u 15:24

  • Florian Schroeter / Zentralinstitut für Kunstgeschichte

    Christian Fuhrmeister zaposlen je u jednom od najvažnijih europskih instituta za povijest umjetnosti, Zentralinstitut für Kunstgeschichte u Münchenu, institutu koji je sudjelovao i na znamenitom slučaju Corneliusa Gurlitta.

    U Zadar dolazi 26. kolovoza u sklopu projekta TransCultAA. Riječ je o međunarodnom projektu koji se bavi transferom kulturnih dobara u regiji Alpe Jadran tijekom 20. stoljeća. Ova znanstveno-istraživački projekt obuhvaća područje Hrvatske, Slovenije, Njemačke i Italije uz pridruženu Austriju. U temelju je istraživanja pitanje kulturne baštine na tom području, a posebno s obzirom na konfliktne situacije u vrijeme Drugoga svjetskog rata, promjene vlasništva i sl. Projekt među ostalim odgovara na pitanja: tko je transferirao i koje predmete u regiji Alpe Jadran, kada i zašto? Koja su objašnjenja, ako ikakva, dana za te postupke i sl.

    “Podrijetlo umjetnina, zašto je važno” naziv je Ljetne škole TransCultAA u Zadru koja se bavi transferom kulturnih dobara u regiji Alpe Jadran. Koliko je važno podrijetlo umjetnina?

    - Jako je važno. Umjetnine često svjedoče o specifičnom kontekstu, o odnosu politike i moći i vrlo je indikativno tko njima trguje, tko ih želi posjedovati, od koga su naslijeđene, hvali ih se ili ih se prezire, prodaje li ih se ili ih se sakriva, pljačka li ih se ili premješta s jednog mjesta na drugi. Sve su te promjene lokacija i vlasnika upisane na samoj umjetnini. Takvo ‘putovanje kroz prostor i vrijeme’ ključni je aspekt bilo kojeg kulturnog predmeta, a često bude nepoznato i treba ga istražiti.

    Fokus vašeg znanstvenog rada je na odnosu umjetnosti naspram politike i moći u doba nacionalsocijalizma i Weimarske Republike, uključujući i tada mnoge ukradene umjetnine. Zašto baš  ovo razdoblje?

    - Pravi interes za temu odnosa umjetnosti i moći kod mene je počeo kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada sam slušao predavanja o Francuskoj revoluciji. Potom sam se zainteresirao za razdoblje nacionalsocijalizma te razdoblja koja su bila neposredno prije i poslije, vjerojatno zato što je ovo područje bilo, i na neki način još jest, na marginama tradicionalne povijesti umjetnosti. Kasnije se, u dvijetisućitima, ova tema dalje razvija, naročito vezano uz temu ukradenih umjetnina u doba Drugoga svjetskog rata.

    Zaposleni ste na institutu Zentralinstitut für Kunstgeschichte koji je sudjelovao u svjetski poznatom slučaju Corneliusa Gurlitta. Podsjetimo, kod ovog je sina i nasljednika poznatoga kolekcionara Hildebranda Gurlitta koji je surađivao s nacistima u stanu pronađeno 1500 slika, uključujući radove Picassa, Matissea i Chagalla... Nije smatrao da išta čini krivo?

    - Moj institut zamoljen je kao nezavisna institucija da dokumentira inventar zbirke, kao i papirologiju tada pokojnog Corneliusa Gurlitta, bilo je to 2014. godine njegove smrti. Nisam osobno sudjelovao na slučaju, no s kolegama sam često razgovarao o posljedicama pronalaska čitave zbirke. Sjećam se i da je naša akademska svakodnevnica bila prekinuta mnoštvom novinara i snimatelja.

    Koji je epilog čitavog slučaja?

    - Epiloga još nema. U rujnu će se u Berlinu otvoriti velika izložba umjetnina koje su pronađene kod Gurlitta, bit će to kombinacija radova koji su se već mogli pogledati na izložbama u Bonnu i Bernu. U osnovi, posljedice Gurlittove priče još nisu završile, s obzirom na generalna pitanja koja je taj slučaj pokrenuo, kao što je pokrenuo i ponovno suočavanje s nacističkom prošlosti vezano uz ovo područje. Tek nakon Gurlittova slučaja počeli smo razumijevati veličinu izazova traganja za podrijetlom umjetnina otuđenih u doba Drugoga svjetskog rata i što sve to traganje podrazumijeva u kontekstu istraživačkih struktura, metodologije, informacija, kao i u poimanje kulturnog naslijeđa i nacionalnog identiteta.

    Koji su neki od najzanimljivijih slučajeva na kojima ste dosad radili? Koji je slučaj za vas predstavljao najveći izazov?

    - Moj je pristup rijetko baziran na pojedinom slučaju. Najčešće pokrećemo temeljito istraživanje, povijesti čitave kolekcije, institucije ili promjene lokacije niza umjetnina. Često moramo pronaći i nekoga tko će financirati ovu vrstu istraživanja. Izazov je početi raditi od samog početka, rekonstruirati povijest pojedine obitelji, institucije, organizacije, autoriteta, kolekcije, određenog događaja ili aktivnosti pojedine osobe, bila ta osoba počinitelj ili žrtva. Kako umjetnost po svojoj prirodi ima međunarodni predznak, važno da ja bude povezano više zemalja. Bavio sam se i slučajem Augusta Liebmanna Mayera, židovskog povjesničara umjetnosti, kustosa i kolekcionara koji je iz Münchena pobjegao u Francusku, no kasnije je ubijen u Auschwitzu. To je istraživanje koje je trajalo više od desetljeća. Trebalo je rekonstruirati čitavu biografiju kako bismo shvatili kako su u instituciji gdje radim završile njegove knjige, ukradene u Parizu od strane ERR-a (Einsatzstab Reichsleiter Rosenberg, “specijalne jedinice” koju je osnovao Alfred Rosenberg, jedan od glavnih Hitlerovih ideologa, a koja je oduzimala umjetnine u zemljama koje su okupirali nacisti, op.a.).

    Pratite li rad svojih kolega u Hrvatskoj?

    - Smatram da je istraživanje unutar pojedine zemlje ograničavajuće. Pogledajte, primjerice, vezu između ustaške vlasti i tadašnjih njemačkih autoriteta poput ERR-a, to se sve može ispravno istražiti samo na multinacionalnoj razini. To je naposljetku i ideja TransCultAA, HERA projekta iza kojeg stoji EU. Što se tiče vaših područja,zanimljiv mi je Mimara.

    Priče o umjetninama ukradenima u doba Drugoga svjetskog rata privlače sve više pozornosti?

    -  To je povijest koja će nastaviti biti izazov, proganjati i nas i generacije koje dolaze. Mnoštvo trenutačnog nezadovoljstva ima povijesne razloge i moramo to razumjeti kako bismo se suočili s problemima današnjice.

    Izdvajamo