Posljednjih godina se po Splitu i Zadru znaju ljeti prirediti izložbe grafika zvučnih umjetnika poput primjerice Chagalla ili Dalíja, što je greška jer je izložba ljeti, namijenjena i turistima, od kojih dobar dio može vidjeti i kvalitetniji rad, ne onaj otisnut na grafici u tko zna kojem otisku.
U Galeriji umjetnina u Splitu napravili su solidnu izložbu međunarodna karaktera “Arhitektura u suvremenoj umjetnosti”, među ostalima izlažu Julião Sarmento, Jee Young Sim, Zlatan Vehabović, Patricia Teodorescu, a teme su razne, od situacije sa Koteksom-Gripe, preko mayanskih ruševina, potom “spavaonica” iz razdoblja modernizma u riječkom i pariškom predgrađu, kič estetike lokalne gradnje, nadrealnih prizora dupina pred napuštenom hotelskom megastrukturom, zabranjenih korejskih pjesama...
Kustosi su Branko Franceschi i Jasminka Babić, koji su bili potaknuti čestim pozivanjem suvremenih umjetnika na arhitekturu, i ključna pitanja arhitekture, temu su teorijski čvrsto utemeljili. Strane su umjetnike pozivali u okviru budžeta i mogućnosti jer tema se mogla dodatno proširiti.
Iako izložba opsegom nije golema, moglo bi se pronaći nekoliko manjih podtema, jedna od njih je kritika suvremenih muzejskih institucija, npr. Zlatko Kopljar oblikuje prazne strukture Tate-a i MoMA-e, preistpitujući njihovu izlagačku politiku, dok američka umjetnica Andrea Fraser u radu “Mali Frank i njegova ribica” kritizira odnos prema Muzeju Guggenheim u Bilbaou. Naime, podsjetimo kako se u slučaju ovog muzeja češće piše o tzv. Bilbao efektu, odnosno financijskoj koristi koju je muzej Franka Gehryja donio nekoć uspavanom španjolskom gradiću, nego o umjetnosti koja se izlaže. Izložena je video snimka njezina provokativnog performansa u Bilbau u sklopu kojeg se, među ostalim, u gaćicama trlja o stup dok na muzejskom uređaju sluša pojašnjenja o pojedinim djelima.
Na samom početku izložbe stoji rad Vedrana Perkova “Broadway Boogie Woogie”, instalacija se poziva, paralelno, na naslijeđe Pieta Mondriana te ikonske građevine poput Empire State Buildinga, impozantna je. Uz Perkova, nekoliko je još radova koje je publika suvremene umjetnosti imala prilike vidjeti, no u ovom postavu dobili su jedan drukčiji kontekst.
Od djela Zlatana Vehabovića izložena je jedna slika iz ciklusa “Temelji u blatu” o potrazi za skloništem nakon katastrofe, jedna od boljih slikarskih distopija koje sam imala prilike vidjeti. Armin Linke i Srđan Jovanović Weiss tematiziraju socijalističku arhitekturu, s naglaskom, doduše, na spomenike NOB-u, pa je u tom kontekstu možda trebalo uvrstiti i radove Igora Grubića te Borka Vukosava na ovu temu.
Rad iz ciklusa 'Temelji u blatu' Zlatana Vehabovića
Dva meni možda i najbliža rada na izložbi bave se bespravnom gradnjom. Autorice su dvije umjetnice iz Dalmacije, Renata Poljak koja se u videu “Velika očekivanja” bavi problemom divlje gradnje po Dalmaciji, te umjetnica mlađe generacije Lana Stojićević, koja izlaže instalaciju “Strukture prikrivanja” čija je tema kako se sve nastojalo legalizirati objekte, i bizarne situacije koje su iz toga proizašle. Ne znam je li pravilo jedan rad po umjetniku, no šteta je da nema rada “Villa Roza” iste umjetnice, vrlo efektne parodije na gradnju kičastih objekata, ponajviše na obali.