Konceptualnog umjetnika Sinišu Labrovića od utorka u 19 sati možete sresti na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, na kojem bi bez prekida trebao boraviti do srijede u 19 sati. Labrović na Trgu stoji i smiješi se.
- Cijeli je Trg okupiran šatorima, štandovima. No, naći ću već neko mjesto, ovako će možda čak biti i zanimljivije - kaže nam umjetnik, s kojim smo se čuli nekoliko sati prije početka performansa, koji je svojevrsna najava za izložbu “Ekstravagantna ljubav”, koja se otvara u Hali V Tehničkog muzeja, u sklopu festivala “Ekstravagantna tijela”.
Dobro raspoloženje
- Osmijeh kao takav je gesta koja označava prijateljstvo, dobrohotnost, dobronamjernost, otvorenost... No, s druge strane, može biti upotrijebljena i u druge svrhe. Često vidimo i, recimo, političare koji se smiju, no njihovi osmjesi ne prate izraz njihove duše ili njihovih očiju - objašnjava nam Labrović poantu svojeg performansa, koji se, naravno, može tumačiti na više razina. - S druge strane, osmijeh oslobađa edorfine slične drogama koje poboljšavaju raspoloženje, kao i serotonin, hormon sreće, koji, ako se ne varam, usfali kod ljudi koji su depresivni. Imamo situaciju u kojoj društvo konstantno vrši pritisak da budemo nasmijani i šaljemo pozitivne vibracije drugima. Nemamo vremena gnjaviti svojim lošim raspoloženjem. Ono je postalo nepoželjno, pogotovo među radnicima. A kada osmijeh postane mantra, to više nije osmijeh istinske radosti - kaže nam.
Osim što na neki način testira hoće li nakon 24-satnog smiješka biti sretniji, kaže da je ovo i njegov način da ukaže na činjenicu da danas ljudi žive u uvjerenju da su sami odgovorni za svoju sreću, a da u tome društvo ne igra nikakvu ulogu. - Imamo zbirove pojedinaca od kojih su neki na vrhu, enormno bogati, a neki na nuli, nemaju ništa. A ponašamo se kao da to nema veze s društvenim ustrojem, nego s našim osobnim postignućima i srećom. Ako je već tako lako moguće biti sretan, nema razloga da ne primijenimo tu metodu. Osmijeh, makar i da je lažan, onome tko ga proizvodi stvara pozitivne signale. On je panaceja za sreću i dobro raspoloženje - govori Labrović.
Tumači nam i kako je odlučio da njegov performans traje 24 sata - to je period koji u prirodi i odnosu sa svemirom označava puni ciklus. - Sati, minute i sekunde su ljudski proizvod, no trajanje jednog dana je prirodna stvar. Ta ustrajnost da se zatvori jedan ciklus i na metaforički način progovara o konstantnome smijehu - objašnjava Labrović. - Nadam se da je očito da ovaj performans u sebi ima i zrno apsurda - dodaje.
Kako je u prognozi bila najavljena kiša, umjetnik je sa sobom ponio i kišobran. U 24 sata performansa neće jesti, a pit će minimalno. Pripremio se na to da na Trgu bude neprekidna 24 sata, a prekinut će ga jedino eventualne fiziološke potrebe koje će, kaže, odraditi pa se vratiti na svoje mjesto.
Pljuvanje u tanjur
Nakon što završi performans, Labrović namjerava otići u Halu V Tehničkog muzeja, gdje se održava “Ekstravagantna ljubav”, pa tamo predstaviti još jedan svoj rad, “Ljubav prema pljuvanju u zdjelu iz koje jedem”.
- Radi se o instalaciji koja se sastoji od komada drveta koji su izgorili na Jadranskoj obali, koji će služiti kao postolje, te zlatnog tanjura koji će biti na njemu. Na otvorenju ću pljunuti na taj tanjur, a i svi ostali će natpisom biti pozvani da učine isto - kaže umjetnik. Na ovaj ga je rad potaknulo promišljanje o Prvoj poslanici Korinćanima, u kojoj sveti Pavao priča o ljubavi koja je zanosna, nije zavidna, prašta, nije sebična... - Zanimalo me jesu li u suvremenim socijalnim i ekonomskim uvjetima primjenjive te riječi. Želim promisliti o tome jesu li ljudi u socijalno shizofrenoj situaciji. Suvremeni radni uvjeti su nehumani. Radnici obolijevaju. Mene je osobno prenerazilo što se piše o ljubavnom životu Jeffa Bezosa dok ljudi koji rade u njegovu Amazonu rade s pelenama. Na takve uvjete imamo gotovo pa humanitarni diskurs o odnosu poslodavca i radnika; kao da je dati nekome posao dobro djelo samo po sebi - kaže Labrović, pa objašnjava da nečije tijelo, vještina i rad postaju samo izvor profita dok ljudi postaju “robovi firmi kojima od života ostaje samo golo preživljavanje”. Ovaj je rad, kaže, dio njegove serije “Fraze”, a u njemu ispituje mogu li ljudi u takvim uvjetima, gotovo sličnim ropstvu, zaista njegovati ljubav o kakvoj je govorio sveti Pavao kada oni koji ih hrane istodobno od njih zahtijevaju da to čine u nehumanim okolnostima. - Mržnja u tom smislu postaje prvi akt ljubavi ako želimo voljeti sebe. Ako želimo ljubav, moramo mrziti poslodavca. Mržnja je uvjet za svaku akciju, od one u sindikatu do one u političkoj stranci - kaže.
Idući projekti
Labrović je, inače, privremeno u Zagrebu - već neko vrijeme njegova je adresa u Berlinu. Ovih ga dana velik broj angažmana veže za Hrvatsku, ali i druge zemlje u kojima je bio ovih dana ili ih tek ide posjetiti poput Makedonije, Gruzije ili Norveške. Od nadolazećih projekata u kojima sudjeluje, ističe i izložbu o antifašističkim spomenicima pod nazivom “Kad spomenici ožive”, koja je do 30. rujna otvorena u galeriji Nova.
- Tamo imam instalaciju, a 30. rujna će na izložbi biti i moja dokumentacija zavijanja ranjenika, koja će biti predstavljena u SKD-u Prosvjeta. Mislim da se radi o izložbi koja je vrijedna posjeta. Tematizira odnos prema antifašističkim spomenicima koji su 30-ak godina propadali ili bili svjesno uništavani. Ta izložba nije propagandistička, nego su radovi vrlo sočni - kaže.