U Parizu je 2. siječnja umro likovni kritičar, esejist i književnik John Peter Berger, Britanac koji je od početka 1960-ih živio u Francuskoj.
Najpoznatije djelo koje je ostavio za sobom jest knjiga i BBC-jeva televizijska serija “Načini gledanja” (The Ways of Seeing), napisana, odnosno snimljena 1972. Iste godine Berger je dobio i Bookerovu nagradu za roman pod nazivom ”G”. Bio je ljevičar u teoriji, ali i u praksi, pa je dodjelu nagrade iskoristio za aktivistički čin: kako se firma Booker McConnell koja ju je dodjeljivala u povijesti služila jednom vrstom dužničkog ropstva na Karibima, pola dodijeljenog mu iznosa donirao je Crnim panterama, organizaciji koja se izrazito agresivno borila za crnačka prava. Njegov rad bio je nerazdvojan od društvenog angažmana, pa tako godine 1975. u suradnji s fotografom Jeanom Mohrom objavljuje studiju ”Sedmi čovjek”, o europskim radnicima migrantima.
Jezik slika
Uz likovnu kritiku (koju je počeo objavljivati u časopisu New Statesman krajem 1940-ih) pisao je romane (uglavnom političkih tema) i poeziju. “Načini gledanja” i interpretacijske metode koje Berger tamo primjenjuje za sve vizualne proizvode civilizacije - od klasične umjetnosti, do suvremenih reklama - aktualni su i danas. Njegovo polazište je marksističko - svi kulturni proizvodi, kao i načini na koje ih doživljavamo, produkt su društva u svojoj sveukupnosti: u smislu materijalne osnovice, njegovih načina proizvodnje i odnosa moći u njemu.
U prvoj epizodi (odnosno poglavlju) razrađuje misao njemačkog filozofa Waltera Benjamina iz eseja ”Umjetničko djelo u doba svoje tehničke reprodukcije” objavljenog 1936. Način na koji gledamo i doživljavamo umjetničko djelo ovisan je o društvenom kontekstu u kojemu živimo i u kojemu je djelo prezentirano, tvrdi Berger: “Umjetnost prošlosti više ne postoji na način na koji je postojala prije. Izgubila je svoj autoritet. Na njezinu mjestu postoji samo jezik slika. Ono što je važno jest tko ga koristi i za koje svrhe”. Ovakvo snažno oslanjanje interpretacije umjetnine na kontekst posve je u duhu marksističke misli, a njezino ekspliciranje već u prvoj epizodi na neki je način bila polemika s drugom BBC-jevom serijom, čuvenom ”Civilizacijom” Kennetha Clarka (iz 1969.), koja je povijest umjetnosti sagledavala također kao odraz duha vremena, ali nešto tradicionalnije: kao duha koji je moguće oživjeti, odnosno izraziti njegov apsolut interpretacijom.
U današnjem diskursu o likovnosti, u kojemu se od hipertrofije konteksta i kontekstualnih tumačenja ponekada i zaboravlja samo djelo, čini se da su Bergerovi pristupi izrazito prisutni. Ipak, ne treba zaboraviti da ni on, a niti bilo koji klasični marksistički teoretičar, nije zanemarivao činjenicu estetskoga doživljaja.
Doživljaj djela
Iako se i Benjaminova teorija aure umjetničkog djela (koju Berger apostrofira u već citiranom prvom poglavlju knjige) može shvatiti kao društveni konstrukt, s druge strane ona je i znak da je doživljaj nekog djela puno više nego sama priča o njemu.
Berger je to, dakako, znao, jer je ono što vidimo (na bilo koji način) zapravo ono što je suština nekog likovnog umjetničkog djela.
Njegovim riječima: “značenje originalnoga djela nije više u onome jedinstvenome što ono govori, nego u onome jedinstvenome što ono jest”. Idemo li u muzej vidjeti neko originalno djelo da bismo tek rekli da smo ga vidjeli, ili da bi smo ga na neki način doživjeli, individualno je pitanje, a i jedan i drugi razlog bili su prisutni u svim ljudskim društvima (i njihovim kontekstima) tijekom cijele povijesti.