Godina je 1960. Tošo Dabac, prepoznat po ciklusu iz tridesetih godina “Ljudi s ulice”, nastavlja snimati ulice Zagreba. Na adresi Trg bana Jelačića 1d, u neposrednoj blizini svojeg tadašnjeg ateljea hvata jedan od trenutaka svakodnevice.
Mnoštvo ljudi prolazi ulicom, u prvom planu je mladić, vjerojatno student. Kao još nekolicina prolaznika koji su ga opazili, gleda prema Dabcu kako ih snima. Ostali su zamišljeni. Rana je zagrebačka jesen, većina je prolaznika u balonerima. Sudeći prema tome kako je sjena pala, jutarnji su sati. Iza prolaznika vidi se djelić nebodera, Nama preko puta. Na uglu je, na mjestu gdje su se često dogovarali sastanci dok nije bilo mobitela, knjižara Seljačke sloge.
Poprilično je knjižara tada bilo u Zagrebu.
Godina je 2019. Kasno ljeto. Naš fotograf Boris Kovačev snimio je isti ugao. Na uglu je sada, na mjestu knjižare, jedan mobilni operater, u izlogu mobilnog operatera lutke u prirodnoj veličini u šarenoj boji koje ga reklamiraju. Iznad je kafić u kojemu dvije djevojke opušteno piju kavu. Nama je i dalje preko puta. Ulicom u trenutku snimanja prolazi također poprilično ljudi, dosta je među njima turista. Jedan čovjek sakuplja boce. Parkira se, ispred, i kombi s dostavom vode.
Kamere na ulici
U sklopu festivala ulične umjetnosti Okolo, Ana Mikin i Tina Kovačiček koje zajedno djeluju pod imenom “Nas dve” odabrale su devet fotografija Toše Dabca, znamenitog kroničara zagrebačkih ulica, i postavile fotografije u suradnji s Ateljeom Dabac na ulicu, u kameru izrađenu po principu camere obscure kroz koju se prizori mogu pogledati. Većina ih je, osim jedne, snimljena danju, jedna je samo noćna. Kamere su smještene točno na mjestima na kojima je Dabac stajao kada je snimao fotografije. Ljudi mogu vidjeti kroz tu kameru kako je Zagreb nekada izgledao i usporediti prizor s izgledom grada danas. “Nas dve” ovako objašnjavaju projekt: “Radi se o festivalu ulične umjetnosti, ali nismo željele samo oslikane fasade, već i instalacije, svjetlosne, fotografske i slično, željele smo umjetnost na ulici u raznim oblicima. Ideja je da se podigne svijest o javnim prostorima, da se pruži novi pogled na poznate prostore ili otkriju sakriveni, manje poznati dijelovi grada”, govori Ana Mikin, dok na pitanje zašto su odabrale baš Dabca, objašnjava Tina Kovačiček: “Volimo fotografiju, Dabac je simbol zagrebačke fotografije, bilježenja ulica Zagreba”. Okolo traje drugu godinu, u suradnji s Turističkom zajednicom grada Zagreba. Cilj je, kažu dalje, pružiti ljudima dodatan razlog “da zastanu, razgledaju oko sebe, iznenade se, katkada promisle, a katkada se i nasmiju”, sve to ove godine na dvadeset i pet zagrebačkih lokacija.
Tina Kovačiček i Ana Mikin
Kamere su na ulici, pripaze na njih oni koji su u blizini. Noću, ipak, postoji potencijalna opasnost od njihova nestanka, devastacije, pa svaki dan u sumrak Ana Mikin i Tina Kovačiček dolaze na lokacije i kamere pospremaju do jutarnjih sati. Postoje tri kamere, same su ih, kažu, dale izraditi. Svaki tjedan, od devet odabranih fotografija, postavljaju njih tri, i tako tri tjedna za redom.
Do kraja ovog tjedna prikazuju se tri fotografije snimljene na Trgu bana Jelačića. Opisana je, ona s motivom knjižare Seljačke sloge, danas mobilnog operatera, među te tri. Tri smo mogli pogledati pošli tjedan, a sljedeći tjedan postavljaju tri nove fotografije, kad i festival Okolo završava.
Znaju li ostati gledati sa strane, nakon što kamere postave, kako ljudi reagiraju na njih? “Da, i jako smo zadovoljne reakcijama, kako domaćih ljudi, tako i turista. Mnogo ih se sa znatiželjom zaustavlja, neki ispočetka bojažljivo i prvo čitaju pojašnjenja, drugi odmah gledaju kroz kameru”, kaže Tina Kovačiček.
Lokacije smo obilazili, zajedno, prijepodne. U tih sat vremena uistinu je poprilično ljudi zastalo kako bi pogledalo o čemu je riječ. Na kameri je zakačena i cedulja koja objašnjava koncept Dapčeve fotografije. Zastaje, primjerice, otac s djetetom. Pomalo i oklijeva. Gleda o čemu je riječ, prvo pročita, pogleda i sam, a potom podigne i svoju kćer, da i ona vidi. Nešto manje bojažljivo, staje i mladić na biciklu, s pizza cutom u ruci, također, gleda. Turisti raspravljaju među sobom o nekadašnjem izgledu Zagreba.
Druga fotografiju koju je Dabac snimio u neposrednoj se nalazi blizini spomenute, Dabac snima interijer knjižare Naprijed, čiji je interijer osmislio poznati arhitekt Vjenceslav Richter, posve u duhu novog doba. Danas je to prostor u kojemu je i dalje knjižara.
Izlog knjižare
Pedesetih godina, na trgu, gdje se čeka tramvaj prema istoku grada, Dabac snima još jednu knjižaru, tri su muškarca zastala, jedan pored drugog, gledaju što se novo nudi od naslova. Teško je zaključiti koja su ih djela privukla, u izlogu je mnogo toga: od knjige “Položaj radničke klase u Engleskoj”, preko knjige o Staljinu, putopisa po Španjolskoj i Portugalu i po Americi, knjige o dizajnu interijera, ili one pod naslovom “Zavera ćutanja”. Dvojica drže ruku u lijevom džepu. U izlogu su njihove sjene, ali i zgrade preko puta, na Trgu. Ovaj je prostor i dalje knjižara.
Na adresi, pak, Trg bana Jelačića 11, nekad je bila Merkur banka. Zagrebački je kroničar ulica snimio tri vedre djevojke, ruku pod ruku, njihovo je veselje zarazno. Na ovoj je adresi Turistička zajednica grada Zagreba, no renovira se pa je trenutačno preseljena na drugu adresu. U trenu kada smo lokaciju snimali, ispred je bio parkiran kombi, sa strane dva su radnika sjela i jela sendvič.
Djevojke je Dabac snimio tridesetih godina prošlog stoljeća, kada nastaje i glavnina ciklusa “Ljudi s ulice”. Tih je godina snimio i čovjeka kako s ovcama prelazi tramvajsku prugu, riječ je o jednoj od njegovih poznatijih fotografija, i također je dio spomenutog projekta. U pozadini se snimke vidi velika reklama za Batu. Reklamom se nude “gradilišta za gotovo i na otplatu u naselju Dubrovnik”. Ovce i nisu baš najposlušnije, čovjek se, zato, naginje da ih smiri i da brže prijeđu tramvajsku prugu. Danas su tu reklame za nekoliko banaka, ovce bi teško bilo zamisliti. Ljudi pretrčavaju pred tramvajem. Arhitektura se, zapravo, i nije toliko promijenila.
Dabac je snimio u Margaretskoj ulici tri fine dame, ruku pod ruku, odjevene po tadašnjoj modi, u ženskim odijelima krojenim tako da im komplementiraju tijelo. U pozadini se vidi crni auto, kakav se često viđao na ulicama te, 1938. godine, još je dovoljno malo automobila da ne stvaraju gužvu.
No, u ovoj se ulici danas više ne parkira, mnoštvo je kafića sada u njoj, djevojke prolaze ulicom u opuštenijim, ljetnim varijantama odjeće.
Slastičarnica Majmunjak nekad je bila omiljeno mjesto okupljanja, mjesto opuštenosti, dokolice, šezdesetih godina. Danas je tamo jedna od mnogih gradskih pekara.
Okupljalište scene
Tošo Dabac bio je autentični life fotograf, “fotograf trotoara”, gradske svakodnevice, koji je uvijek imao aparat sa sobom i bilježio prizore koji su ga privukli putem do njegova ateljea. Iza njega je ostalo više od 200 tisuća negativa. Njegov atelje na adresi Ilica 17 bio je kultno mjesto okupljanja kulturne scene. Preminuo je 1970. u autobusu za Gornji grad, koji ga je vozio kući.
Ovce koje prelaze tramvajsku prugu, Majmunjak, dokolica pred Gradskom kavanom, izlozi knjižara, neke su od lokacija koje je snimio Dabac. Danas, na tim su lokacijama mobilni operateri, pekare, te i, dalje, knjižare. Ovce više ne prelaze tramvajsku prugu.
Ovaj tjedan festival Okolo donio je nove umjetničke priče, među njima su, nabrojimo samo neke: keramičke minijature Maše Barišić, anti-stress plakat Pavla Kuharića, skulptura od svile Ide Blažičko, veliki podni mural Borisa Bare...