Gregor Podnar galerist je iz Slovenije koji zadnjih jedanaest godina vodi vrlo uspješnu galeriju nazvanu po njemu u Berlinu.
Tri je godine zaredom bio na prestižnoj listi koju predvodi ArtReview sto najutjecajnijih ljudi na svijetu na području umjetnosti, a selidbom galerije iz Ljubljane u Berlin, pisalo je u obrazloženju ArtReviewa, “želio je pružiti umjetnicima iz Istočne Europe koji su doživjeli prepoznavanje institucija komercijalnu podršku koja im je tada nedostajala”. Njegova se galerija redovito pojavljuje na najvažnijim sajmovima umjetnosti od Art Basela nadalje. Zadnja izložba u Podnarovoj galeriji u Berlinu bila je retrospektiva Ivana Kožarića. U Zagrebu je bio gost okruglog stola u MSU, uz izložbu “Glas umjetnika/I Am The Mouth”.
Zagreb 50-ih i 60-ih
Što on sam misli o podjeli umjetnika na zapadnoeuropske i istočnoeuropske? “Zadnjih sam par godina svoj fokus interesa najviše usmjerio prema povijesnom kontekstu Zagreba pedesetih i šezdesetih godina. Zagreb u to doba nije bio istok i nije bio zapad. S protagonistima Novih tendencija djelovali su mnogi umjetnici iz Italije, Njemačke, Švicarske. Nove tendencije sam prepoznao već kao student kada sam prvi puta boravio u Zagrebu. Kao studentu sve vam je, naravno, novo, no već mi je tada bilo jasno i da je bitno.”
Na pitanje koje umjetnike iz Hrvatske često promovira, odgovara: “Počeo sam surađivati s Goranom Petercolom, kasnije i s Goranom Trbuljakom, s vremenom sam i s jednim i s drugim postao prijatelj. Po umjetničkom senzibilitetu među umjetnicima koji su mi bitni, a koje promoviram su i Tomislav Gotovac, Ivan Kožarić, Dimitrije Bašičević Mangelos, Julije Knifer. Specifičnost je moje galerije da odabirem upravo one umjetnike koji su mi bliski po senzibilitetu.”
Kniferove cijene posljednjih godina znaju nadvisiti i 100 tisuća eura na međunarodnim aukcijama. Zašto Kožarić ne postiže takve cijene? “Knifer je živio dulje vrijeme u Parizu, i orijentirao se na međunarodnu publiku, dok je Ivan Kožarić više bio orijentiran na lokalnu sredinu, iako je i on poznat vani. No, radimo na tome da i Kožarića promoviramo na širem području. Muzeji diljem svijeta kupit će neki rad ako iza njega postoji galerijski sistem. Cijene koje Kniferove slike postižu iz hrvatskog se ili slovenskog konteksta čine možda visoke, no i investicije koje stoje u pozadini vrlo su visoke. Ako ništa ne uložite, i dvije tisuće eura je puno. A mi ulažemo puno, samo za održavanje galerije, nastupe na sajmovima, transport i sl. na godišnjoj bazi nekih 300 tisuća eura. A mi smo još mala galerija. No, kako nema dovoljno publike u Berlinu za ono što nudimo, nužan nam je odlazak na međunarodne sajmove.”
Izložba Julija Knifera u Galeriji Gregor Podnar
Nedavno je njegov kolega Frank Elbaz, koji također promovira neke od navedenih umjetnika, s centralnom galerijom u Parizu, izlagao djela Mangelosa i Knifera u Houstonu, pred, dakle, teksaškom publikom: “Ne vidim zašto ih ne bi izložio tamo. Ima smisla, postoje i kolekcionari i jaki muzeji”, kaže naš sugovornik.
Modigliani
On se sam školovao u Njemačkoj pa u Ljubljani. Studirao je povijest umjetnosti i antropologiju, slušao je predavanja iz povijesti i iz ruskog, jer mu je, kako kaže, na počecima studija bila bliska ruska avangarda. U počecima se divio i Modiglianiju i još nekim klasicima, kasnije ukus drukčije profilira. Zašto se odlučio na galerijski posao? “Zato što je to jednako bitan segment. Muzeja nema bez tržišta i obrnuto. Često se galeristi znaju kasnije zaposliti u muzejima, ili kustosi pređu u galerijski posao, sve je to dio istog sistema. Možda i nije savršen, ali funkcionira, a i drugog sistema nema. Ja vjerujem da privatne galerije dobro funkcioniraju među ostalim i zato što ulažemo svoj vlastiti novac pa imamo i tu motivaciju”.
Ivan Kožarić, Oblici prostora, izložba u Galeriji Gregor Podnar
Na pitanje ima li stalne kupce za hrvatske autore, Podnar odgovara da ima: “Knifer, Kožarić, Petercol, Trbuljak, Gotovac, Mangleos, dakle, umjetnici koje zastupam, vjerujem da su toliko bitni da je Hrvatska premala za njih. Nužno je da dobiju svoju publiku. Ako pojedino djelo po svojem značenju nadilazi nacionalnu umjetnost, onda i nije najvažnije da, figurativno govoreći, “igra” za državnu reprezentaciju, već da se dokaže i na širem polju. To su autori s kojima vjerujemo da možemo ići dalje. A ako me pitate s aspekta komercijalnog, sve je danas komercijalno.”
Vrste kupaca
A koliko mu njegovi kupci vjeruju u odabiru? “Ima više vrsta kupaca. Jedni dolaze da urede svoj stan umjetninama, no da te umjetnine budu na malo višem nivou i u pravilu prepuste mi odabir. Drugi su oni strastveni kolekcionari koji i sami puno uče, školuju se, rade na sebi, čitaju monografije, odlaze na sajmove i točno znaju što žele.”
Tko je široj publici najpoznatiji autor iz njegove kolekcije? “To je vrlo teško pitanje jer nema preciznih parametara za odgovor, no rekao bih rumunjski umjetnik Dan Perjovschi, koji upravo izlaže i u MSU.”
Odlučio je otvoriti galeriju u Berlinu, nakon Ljubljane, na nagovor prijatelja. Olakšalo mu je i to što se školovao u Njemačkoj pa jezikom dobro vlada. No, na pitanje je li ovaj njemački grad danas prijestolnica suvremene umjetnosti, odgovara: “Prije desetak godina vladao je neki hype da se napravi od Berlina takav centar. No, nema toliko puno kolekcionara, pa kao što sam rekao, moja galerija mora ići i na međunarodne sajmove. Stanovi su skupi, mladi umjetnici ne dolaze više kao prije u ovaj grad. Vjerujem da u Njemačkoj ima više težine u ekonomiji nego u umjetnosti”.