SPOMENIK DOMOVINI

Zašto je rad Nenada Fabijanića nešto svjetlija točka u našem spomeničkom promišljanju

    AUTOR:
    • Ive Šimat Banov

  • OBJAVLJENO:
  • 01.10.2019. u 22:09

CROPIX/Nenad Fabijanić

Nenad Fabijanić

Ovih dana postavljen je pred Lisinskim kamen-temeljac jednom od najiščekivanijih djela javne plastike u metropoli

Rijetko se tako pompozno najavljuje postavljanje kamena-temeljca jednom spomeniku; kao ovdje Spomeniku domovini.

Naravno, tu je cijela politička svita koja je, kao i ona ranija, postavljala toliko kamena temeljaca da bi, s obzirom na sva zaboravljena obećanja, sada bila zanimljiva i njihova ekshumacija. Sve što se ovih dana mora slušati i gledati prava je muka. “Je li i ovo neka sahrana”, pita se građanin nakon što je na velika i mala zvona objavljen početak radova na Spomeniku domovini. Od natječaja (2016) i izložbe (2017) prošlo je eto, dvije tri godine i sada treba ubaciti “u šestu” kako bi do svibnja sljedeće godine sve bilo gotovo ili bi to, s obzirom na hodočašća u glavni grad Hrvatske svjetskih odličnika, bilo poželjno. Vjetar u leđa ovome je snažan. Ali, bit će u ovom žuboru i vrevi i još nečega. Jesu li moguće neki izbori pred vratima? Uostalom, “političari vole datume a mi volimo vrijeme”, kaže Marija Ujević Galetović.

Teška zadaća

Naime, u ovoj zemlji politički motivi i razlozi su sve i sva. A u ovoga je spomenika utočeno toliko nadanja i očekivanja kao u malo koga. Retorika i razlozi podizanja su kriptopopulistički: “Svrha spomenika je predstavljanje naše povijesti s kojom se svi trebaju upoznati i ponositi.” To će biti spomenik koji će “svakom promatraču predočiti naše vrijednosti običaja, tradicije i kulture”. To je, štoviše, pitanje “našega identiteta” i evo to će biti i “vječni spomenik” (sve M. Bandić). Zanimljivo. Teška je to zadaća za jedan spomenik. I premda je ovdje sve moguće, to, do sada, nijednome spomeniku u svijetu nije uspjelo. Jer spomenik je prije svega spomenik i odgovara “kome” i “zašto” i “kako”, samo što ovdje “kako” - odavno uopće nije važno. Uz to nikako da ljudi shvate da je trajniji spomenik već podignut i da je zemlja koja je koštala toliko krvi i muka i sama spomenik. Uostalom, država je spomenik. Pravo i pravda su spomenici. Dječji vrtić ili škola je spomenik. I tako dalje.

Odlični svjetski spomenici koji su imali brojna potomstva, poklonike i replike nisu mogli ispuniti tu ulogu kakvu je sebi zadao ovaj u kojega se polaže toliko nade. Uz to, brojni uspjeli spomenici, poput onoga u Berlinu, Budimpešti, Beču, Hamburgu, Pragu ili Rotterdamu… premda se provlače svim početnicima i uzoritim pregledima ipak su bili “slab pokušaj da se izrazi ovo zgražanje nad prošlim i nada u buduće” (Bernard Ceysson). Nijedan spomenik, pa i najbolji, ne može pokriti užase koji su se dogodili i ne mogu predočiti jezu čovjekova nečovještva?

Ovaj je spomenik, naravno, ponešto drukčiji. Podiže ga stvorena zemlja iznikla iz krvavoga rata. Tu je velika ili barem stanovita razlika. Po naravi on mora ostati razapet između žrtve i slave - ili prostodušnije rečeno, mora biti - i tragičan i optimističan. A kako će spomenik, uz kome i zašto, izgledati važno je Nenadu Fabijaniću. On je naravno, po svojoj profesionalnoj i ljudskoj ideoafektivnoj vokaciji izbjegao tupe rekonstruktivne nagone plitkih rješenja. I njemu je valjda puna kapa spomenika koji ne slave niti umjetnost niti one kojima se podižu. On se ovdje, ne samo kao arhitekt nego i urbanist, “razlio” širokim prostorom shvativši da je sve sadržajno, konceptualno i prostorno kompleksnije, slojevitije, onako kako i treba biti, a što je propušteno učiniti “preko puta” sa spomenikom Prvom hrvatskom predsjedniku, premda je i taj spomenik imao prostorne mogućnosti koje su se nudile za slojevitija rješenja, kakve je kipar Kuzminih moći i njegove senzibilnosti znao izvesti.

Uz to, Fabijanić zna da je proizvodnja viška (doslovno, dokumentarno) ravna modernističkom proizvođenju manjka (oblici puni općenitosti) i da “pad u apstrakciju” nije daleko od relativizacije svega. Znajući da tijelo, oblik, pa niti ovakvo rješenje, ne može u spomeničkom smislu učiniti puno za tragediju i slavu koja je bila mitskih razmjera (premda po naravi drukčija od primjerice Holokausta jer pobjednici, uza sve žrtve, nisu i nemoćne žrtve), ostaje ipak pitanje kako se Spomenik domovini i spomenik Prvom predsjedniku nisu mogli jasnije sinergijski dovesti u svezu. Jer riječ je o bliskom ili istom prostoru i mjestu i tu ne može biti riječ samo o osobnim vokacijama i autorskim viđenjima. Premda različitih poticaja (Osoba-Domovina) tu je ipak trebalo nešto razgovora i promišljanja o cjelini.

Slojeviti pristup

Modernistički govoreći “estetskim oblikovanjem i pročišćenim vokabularom” (Fabijanić), izbjegavši doslovnost Fabijanić jednako zna i da jezik čiste umjetnosti postaje nerazumljiv ljudima, te da javni prostor ne smije biti protiv javnosti. Fabijanić se inteligentno boji nerazumljivosti i ekskluzivnosti rješenja, a opet, naravno u drugoj krajnosti (figura, znak itd), gleda još veću nevolju. On je u zadanom prostoru i gabaritima i samu svjetlost i zrak shvatio kao materiju i modernistički čistu refleksiju u koju je morao uplesti priču i didaktički pomalo odgojiti publiku onako kako je to odgojio i Kuzma Kovačić na Medvedgradu.

Što se tiče samoga rješenja, on je na tragu njegovih kompleksnih promišljanja o cjelini grada ili dijela grada. Recimo cjelovito promišljajući “običnu ledinu”, tj. Trg Francuske republike (danas Trg Franje Tuđmana), on je jednoj zadaći dodao drugu i treću (prvo od Ilice do željezničke pruge i Zapadnoga kolodvora) pomišljajući, uz spuštanje pruge pod zemlju, na uređenje zapadnoga dijela grada i njegove nove zelene osi (sve do Trešnjevke) poništavajući nepomirljivi odnos tzv. periferije i centralne gradske zone. To su, kao i ovdje, pratile izložbe, prezentacije, pomne studije, simulacije, makete. Tako je i na ovoj zadaći Fabijanić zahvatio toliko toga pri čemu nema potrebe potanko ulaziti u narav rješenja u sve sintaktičke i sadržajne ili estetičke analize koje su čitateljima dosadne.

Njegov slojeviti pristup i promišljanje ostalo je unutar jake modernističke vokacije koja je pod velom čistoće i oblikovne higijene odigrala svoju ulogu i izbjegla sve opasnosti neumoljive entropije. On nije stvarao eksperimente s formom po cijenu sadržaja. Ovdje je Fabijanić omekšao i senzibilizirao svoju viziju i naum. Shvativši da je život jači od svih, ma koliko “čistih modela”, ovdje je prijeteća hipertrofija intelekta ustupila mjestu životnim, osjetilnim, asocijativnim oblicima uronjenima i u povijest ali i u oblike ljudskoga zajedništva i patnje. Mislim pritom ponajviše na njegov “Zid boli”.

Evokacija zida boli

Prostor između Gradskoga poglavarstva i Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski od Glavnoga kolodvora do Vukovarske (sada parkiralište i zelena površina) trebao je već biti ispunjen spomenikom predsjedniku propale države 1986. (Prva nagrada Vojinu Bakiću). Fabijanić je sve shvatio “kompozicijom od više elemenata”, pri čemu trg “ostaje pregledan i otvoren” s ulaznim “Portalom” iz Vukovarske koji se može “tumačiti kao simbol gradskih vrata, čak i trijumfalni slavoluk” (Snješka Knežević). Potom se prilazi kamenome “Oltaru” s tekstom hrvatske himne i spremnoga da primi cvijeće, vijence i slične znakove štovanja. Tu je i zeleni zid od tise kao okvir svemu.

Najveća vrijednost ovoga sklopa je uočavanje memoricida i kulturocida i nasilništva politike nad Zidom boli, koji je divljački i nemilosrdno uklonjen iz Selske ulice (2005). Fabijanić ne bježi od priče, a to je prije svega sudbina Zida boli koja se ovdje, modernističkom sintaksom, evocira. Zid boli optočen vodenim površinama nesumnjivo “podsjeća na autentični zid ne samo imenom nego i strukturom i teksturom staklenih i prozirnih opeka” (S. Knežević). Dakako, sazdan od kristalnih prizmi ne može vratiti autentičnost niti mjesta očaja, niti ono izvorno širenje pojma spomenika u prostoru Selske, a da ne govorimo o Džamonjinom spomeniku na Mirogoju koji nema ni najmanjega razloga i potrebe govoriti (premda u naslovu govori) o Zidu boli.

Hibernizirane cigle u staklenim sarkofazima lažno se predstavljaju i nikoga ne bole. Ako je na Mirogoju (u odnosu na autentični Zid boli) riječ o potonuću istine, ovdje je riječ o suptilnijem evociranju iste stvari bez laži da je to jedno te isto. To je evociranje jedne rustične, izranjene, hrapave, neugledne autentične gole sudbine ljudi ispisane na jednako trošnoj cigli koja je nekadašnjoj ministrici pravosuđa smetala u komunikaciji, a po jednome uvaženom kolegi nije niti imala građevinsku dozvolu?! Godina 614-a, vidimo još traje.

Mjesto sjećanja i života

Meni se čini da je Fabijanić izbjegao toliko toga da bi došao na čistinu ili bolje rečeno u prostor u kojemu estetika ne vlada činjenicama nego je podložna prostoru komunikacije; kretanju i životu. Ako je Zid boli izgubio svoju pupkovinu i usput se mumificirao (Mirogoj), ovdje je on funkcionirajući na asocijativnoj i emocionalnoj razini. Sa svojom kristaličnom naravi i odsjajima, pridonio je cjelini i “atmosferi mira i respekta” koji ne mogu trovati nagoni za političkim mažoretstvom i svojatanjem žrtve; polaganjem vijenaca i temeljaca koji već svima pomalo idu na živce.

Spomenik Nenada Fabijanića je nešto svjetlija točka u našem spomeničkom promišljanju, koje stvara ne samo točku sjećanja i štovanja i zahvalnosti, nego i mjesto života. U tome se kriju najveće vrijednosti, primjerice spomenika ubijenim Židovima u Berlinu, usprkos doslovnim skeitborgovima i selfijima po njima, a koje su mlaka vodica prema ovim letećim frazetinama i selfijima. Kako u “memorijal unosi simboliku i umjetnost” (Fabijanić) autor (i brojni koautori) dokazuje i da spomenik ne mora biti umjetnost, ali da u njemu može biti umjetnosti, a nadasve smisla.

U ovoj kontaminaciji prostora u kojoj forenzičari svih ideoloških fela svojataju sve, ovo Fabijanićevo rješenje ima uvjete postati “sunce mrtvih” (Balzac) a ne samo jedne politike i političara “koji svoje kipove klešu u živom čovjeku” (H. Pejaković). Ima i ovdje stanovite modernističke lickavosti, ali i kreposne modernističke čistoće; nadasve zgusnute sudbine živih i umrlih. I što je najvažnije, mi nismo ovdje zabezeknuti majmuni pred uglačanom savršenim pločom iz Odiseje u svemiru. Rješenje nije bezgrješno (tko je?), ali Fabijanić je stvaralački nametnuo svoje viđenje stvari i to tako da viđenje nije postalo jače od same stvari.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo