Od svakog se recentnog istraživanja i predstavljanja autorskog opusa Vlade Kristla očekuje, ako ništa drugo, barem novi rakurs koji bi pomogao rasvjetljivanju neobuzdanog umjetničkog stila. U rasponu od psihološke analize umjetnikova devijantnog ponašanja pa sve do pomnog praćenja njegove socijalne putanje, od predanog komunista do nihilista pod svaku cijenu.
Hrabro i riskantno
Pogotovo nakon predstavljanja njegova radikalnog slikarskog i animacijskog posla prije napuštanja domovine početkom šezdesetih - izložba je bila postavljena u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu 2007. I dakako, nakon prezentacije njegova filmskog opusa u smiješnim uvjetima na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih, među zaostalim kulisama i neprimjerenom filmskom formatu - program je predstavljen u svibnju 2008. u suradnji s Goethe institutom.
Možda bi se šlamperaj i peh koji ga prati nakon smrti, uz dozu ironije, mogli pripisati umjetničkom naslijeđu, jer se služio tradicijom filmske burleske. I jer je bio majstor improvizacije, kako u području slikarstva u vrijeme egzila u Njemačkoj koje se našlo u fokusu riječke izložbe tako i u svim ostalim oblicima komuniciranja s okolinom. Već je anegdotalna ona priča o njegovu hamburškom eksperimentu, kada je svojim studentima predložio kolegij za proučavanje i izradu okvira što je uprava Visoke škole za likovne umjetnosti glatko odbila. Riječka je izložba vrlo hrabro, i riskantno, ugostila manje cijenjeni slikarski opus na kojem je Kristl počeo raditi već krajem šezdesetih.
Banalne scene
Riječ je o kompleksu koji je teško braniti zbog banalnih i kičastih scena, odnosno opipljivih primjera za njegovu otkvačenu i nikad ostvarenu katedru u hamburškoj školi. Dakle, taj je opus okupirao dvije trećine raspoloživog prostora u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti . A sve ostalo, što je prethodilo svojevrsnom otporu moderni i njezinim apstrakcijama, zapravo su kratki blicevi na njegov umjetnički eksperiment iz vremena Exata, Novih tendencija i Zagreb filma.
Među izlošcima koje je muzeju - uglavnom - posudila umjetnikova prva žena (Jelena Kristl) našle su se porodične fotografije, crteži, umjetnikova prepiska s kustosima, uredom Maršala, vlastitom djecom i slično. Poput većine sudionika hrvatskog modernističkog eksperimenta, koji je trenutno predmetom pojačanog interesa izvan granica Hrvatske, i Kristl je njegovao specifičnu kulturu prepiske. Iz nje je vidljivo s kolikim je žarom gubio bitke s kulturnim institucijama, državnim uredima, producentskim kućama i njihovim činovnicima. Uostalom, njegov dugometražni film “Pismo” u njemačkoj produkciji iz 1966. filmska je burleska na tu temu.
Intimistička priča
Nažalost, film se nije našao na izložbi jer je prema riječima Jerice Ziherl, kustosice i ujedno direktorice muzeja, njezin fokus bio sužen na intimističku priču o slikarstvu.
Riječki je dojam krajnje labav zbog činjenice što je intrigantni filmski opus na toj izložbi predstavljen paušalno, u nekoliko slučajeva kao trominutna dekoracija u korist još nedovoljno istraženog slikarstva. Štoviše, dva njemačka autora u pratećem katalogu (Matthias Mühling i Thomas Brandlmeier) dijele mišljenje kako je Kristlova filmska praksa operativna u slikarskoj. Odnosno, stanovišta su da je njegov slikarski bezobrazluk u tajnoj sprezi s filmskim.
S obzirom na to, riječki je materijal tek pretpostavka za cjelovitiju analizu Kristlova opusa.