ZAGREB - Riječanin David Maljković (36)danas je najuspješniji hrvatski suvremeni umjetnik. Izlagao je u Whitechapellu, Centru Pompidou, na berlinskom bijenaleu, u gotovo svim važnijim mjestima. Njegovi noviji radovi bave se pobunom grupe EXAT-51 protiv politizacije apstrakcije i protiv socrealizma.
Spori proces
Koji su preduvjeti za takav uspjeh. Uz kvalitetu, pretpostavljam, važna je i mašinerija? Imate i svog zastupnika?
- Često se misli da je za određeni uspjeh potrebno izvršiti neke predradnje ili da postoje formule koje mu pridonose. No, uvijek je riječ o individualnim iskustvima. Najbitniji je parametar kvaliteta, pogotovo ako dolazite s prostora kao što je Hrvatska. Kvaliteta i rad moraju biti pojačani s obzirom na to da se proizlazi iz prostora bez razvijenih sistema podrške i bez strategija izvoza umjetnika. Znači, umjetnik mora preuzeti jako puno toga na sebe samog. Struktura o kakvoj govorite prati doista mali broj umjetnika i mora biti komercijalno opravdana. Moj se umjetnički put više formirao i razvijao kroz institucije i suradnje s kustosima, kao i kroz bijenalne izložbe. Uspjeh na tržištu, kakav se sugerira u pitanju, vrlo često čak i ne ovisi o činjenici da ste imali izložbe na nekim prestižnim mjestima. To je vrlo spor proces i, da bi se jedan takav umjetnik visoko pozicionirao na tržištu, potrebno je da se spoji cijeli niz okolnosti. Što se tiče samih otkupa mojih radova, oni su više bili vezani uz institucije i muzeje.
Na svjetskom se tržištu neprestano natječu oko novih, svježih imena. Zašto u Hrvatskoj nova imena imaju velikih problema probiti se na tržištu gdje vladaju parametri iz prošlosti?
- I u zemljama Zapada postoji nekakva hijerarhija među umjetnicima i, bili oni mlađi ili stariji, bore se za svoje pozicije. U Hrvatskoj se događa obrnuta situacija - mali broj umjetnika koji vani ozbiljnije djeluje i svojevrsni su ambasadori ove zemlje nemaju adekvatan tretman kod kuće. To se odnosi na najbanalnije okolnosti, primjerice da ne mogu doći do ateljea, a da ne govorimo o nekim ozbiljnijim produkcijskim podrškama. Stalni otvoreni problem je sama kulturna politika.
Ona unutar suvremene umjetnosti nije postavljena na realnim nego na lokalnim vrijednostima, a to je vrlo ozbiljan problem koji koči i mlađe umjetnike i novu umjetničku produkciju. Naravno, umjetničko tržište u Hrvatskoj sputava i problem edukacije. Sve to dovodi do činjenice da u Hrvatskoj ne postoji ni jedna ozbiljna galerija koja bi afirmirala naše autore na međunarodno umjetničko tržište. Puno razvijenije zemlje koje su ipak unutar sebe male, poput Nizozemske, Austrije ili Danske, ne mogu ovisiti samo o svom tržištu, ali njihove komercijalne galerije vrlo često u suradnji s kulturnom politikom rade vrlo ozbiljno na plasmanu svojih umjetnika na spomenuto tržište.
Otkud Vaš interes za razdoblje socijalističkog modernizma? Što ta mjesta vama znače?
- Moja generacija, koja je stasala u 90-tima, na neki je način bila više prisiljena okrenuti se prostoru iz kojega proizlazi. Do devedesetih je hrvatska umjetnost imala tendenciju uvoza trendova, i taj “uvoz” umjetničkih ideja bio je protočniji, pogotovo ako pratimo situaciju osamdesetih. Devedesetih se kontinuitet te prakse naglo prekida. Što se interesa za socijalistički modernizam u mome radu tiče, riječ je o osobnoj memoriji kao polaznoj točki.
Je li uistinu nova generacija u nemogućnosti uspostaviti bilo kakvu povezanost s prostorom, koji je ljudima u socijalizmu značio puno, kako sugerirate u jednom radu snimljenom na zagrebačkom Velesajmu?
- U navedenom radu možemo govoriti o odsutnosti mjesta i njegovih vrijednosti i, ako govorimo o novoj generaciji, smatram da može biti riječ o neosvještenosti spram lokaliteta. Rad je bio direktno iniciran auto sajmom koji se održao na Velesajamu, u jednom od paviljona koji je pretendirao biti vrlo luksuzan, pun blještavila i raskoši, a sastavni dio bile su, naravno, i hostese.
Stanje tranzicije
No sve je to bilo vrlo daleko od npr. jednog ženevskog sajma i pružilo je jasan uvid u kojem se stanju tranzicije zemlja nalazi. Taj preuzeti model je u tom okruženju djelovao jeftino. Djevojke koje su bile na sličnim priredbama u funkciji hostesa pozvao sam da sudjeluju u snimanju u nekadašnjem talijanskom paviljonu, u kojem su nekada sajmovi automobila, i drugih proizvoda, stvarali optimističnu sliku društva. Snimali smo ljeti u vrijeme visokih temperatura, u paviljonu jedva da je bilo zraka, uvjeti i statičnost hostesa lišenih smiješka stvorili su umornu rekonstrukciju.
Uspjeh je dobrodošao, ali trajanje je puno veći izazov. Što i kako dalje?
- Usudio bih se reći da je ovo pitanje puno kompleksnije od toga kako zvuči. Mislim da je iz ovog podneblja bilo kakav uspjeh dobrodošao, i pri tome ne mislim samo na uspjeh na području umjetnosti. Bez njega pitanje trajanja postaje bespredmetno. Pitanje trajanja je jedna vrlo kompleksna situacija koja se ponekad čak ne može adresirati na samog umjetnika, za samog umjetnika je vrlo bitno da ima kontinuitet i nekad, ili vrlo često, ti kontinuiteti mogu biti vrlo kvalitetni, ali njihova percepcija u društvu može izostati. Koliko god to trajanje ovisilo o umjetniku i njegovoj produkciji, vrlo često je isto tako vezano i uz okolnosti u kojima se taj umjetnik nalazi. Moglo bi se reći da Hrvatska ima dosta dobar kontinuitet, ali vrlo često ova sredina nije znala što s pojedincima koji su ga nosili. Umjetnici su čak znali postići vrlo značajne rezultate, ali kasnije u samoj sredini nisu imali čvrstu infrastrukturu koja bi ih održala. Ovdje nam se opet postavlja pitanje kulturne politike, ali i društvene svijesti, kao i svijesti struke. Događa se da najbitniji umjetnici nisu prepoznati kao kulturni proizvod ove sredine, a to se čak može reći i za najbitnije kustose. Dok se taj problem ne riješi, trajanje hrvatskih umjetnika uvijek će biti upitno, kao i sama valorizacija povijesti umjetnosti ove zemlje.