Jučer je u oceanskim vodama konačno otvoren Museo Atlantico, novi, ali već i najznamenitiji projekt kipara Jasona deCairesa Taylora.
Ovaj akademski kipar i keramičar, rodom iz Dovera, sin Engleza i Gvajanke, desetak se godina bavi podvodnom skulpturom. Rad i izlaganje pod morem omogućava mu specifičnu atmosferu, drukčije svjetlo, sudjelovanje prirodnih činitelja u dorađivanju djela - tako da se ovo nipošto ne bi smjelo doživjeti kao još jedan ekscentrični hir suvremenog umjetnika. Jedino što, zbilja, jest ekscentrično činjenica je da biste trebali proći tečaj ronjenja da se kvalificirate za publiku DeCairesa Taylora. Ali ni to nije nužno tako, budući da je, uz podmorje, još jedan medij izlaganja ovih skulptura: fotografija.
Splav Lampeduse
Najimpresivniji rad Muzeja Atlantik je “Splav Lampeduse”, koji prikazuje skupinu ljudi, etiopskih, eritrejskih, možda nubijskih fizionomija, kako u gumenjaku prelaze veliko more. Umjesto nad morem, mirnih lica, pomirenih sudbina, u zaustavljenom prizoru muke koja se nikoga ne tiče, poput davnih potonulih galija, poput eksponata davne maritimne arheologije, počivaju ispod mora. Šutljiv i potresan, “Splav Lampeduse” dvostruko je konotativan. S jedne je strane riječ o posveti Géricaultovoj “Splavi Meduze”, koji je, međutim, i glasan i vapijući, ekstrovertan u zbiljskom i u simboličkom smislu riječi; s druge strane “Splav Lampeduse” posveta je desecima tisuća afričkih i bliskoističnih izbjeglica koje se utapaju u Mediteranu, u pokušaju da se dokopaju slobode i sigurnosti.
Više skulptura nosi zajednički naziv “Rubikon”. Europljani, moderno obučeni ljudi s mobilnim telefonima, okidaju selfieje, glupiraju se, prave budale od sebe, lakomisleni, površni, besmisleni, kreću se prema kapiji koja ih vodi u drugi svijet i u ništa.
Rubikon je život
Kojekako možemo tumačiti “Rubikon” Jasona deCairesa Taylora. Najlakše je ono angažirano tumačenje: ti blesani zagađuju podmorje, uništavajući prirodu uništavaju sebe same i prolaze kroz portu koja ih vodi u čisto more i u ništa…
Drugo se tumačenje tiče iskustva dvadesetog stoljeća: ti ljudi moraju podsjetiti na sudbinu Židova u Auschwitzu. Ovo je njihov put, samo što su se u međuvremenu pojavili mobiteli i fotoaparati.
Treće tumačenje obuhvaća prethodna tumačenja, a s njima i sva koja nam mogu na um pasti: “Rubikon” je naprosto život. Čovjek je biće blesavosti.