Selma Selman umjetnica je romskog podrijetla rođena u obitelji koja među ostalim sakuplja željezo kako bi zaradila za život. Sada je u Americi na magisteriju iz likovnih umjetnosti.
Na ove podatke iz njezina života ukazuje i umjetnički rad “Prije: prilično siromašna - Sad: dovoljno bogata” u kojem uspoređuje rad vlastite obitelji s performansom koji izvodi u galeriji. U oba slučaja ona razbija čekićem, u prvom slučaju na ulici, u drugom slučaju u galerijskom prostoru. “Glavni koncept rada moja je vlastita preobrazba iz stanja siromaštva. Pokazujem proces promjene kroz fotografije poslova koje je izvodila moja obitelj kod kuće i koje sada izvodim ja, u galeriji, koristeći metal kao sredstvo i za obiteljsko i umjetničko življenje”, kaže nam u razgovoru.
Yoko Ono i Sanja Iveković
Mlada umjetnica iz Bosne i Hercegovine ima uspješnu međunarodnu karijeru i jedno je od zanimljivijih novih imena suvremene umjetnosti. Po struci je akademska slikarica, magistrirala je video, bavi se i fotografijom, u posljednje vrijeme najviše se bavi performansom. Njezin je rad trenutačno zastupljen na par međunarodnih izložbi, o stereotipima prema ženama s Balkana govori fotografija pokazana u Beču u galeriji Michaela Stock, na izložbi “Pin Me Up - Turn Me Around”. Na intervju s umjetnicom dulje smo čekali jer je radila na obrani magisterija, na Sveučilištu Syracuse.
Kako je došla na ovo Sveučilište gdje je i asistentica? “Sasvim slučajno. Jednom prilikom sam upoznala prijatelja Billa Viole (znamenitog američkog videoumjetnika, op.a.) koji mi je preporučio ovo sveučilište kao dobru instituciju za moje dalje obrazovanje. Prijavila sam se na više mjesta, primili su me, no naposljetku sam izabrala upravo Syracuse”. Živi na nekoliko adresa, u New Yorku, Washingtonu, Bihaću i u mnogim drugim gradovima, i kako kaže “svuda je i divno i grozno”. U posljednje vrijeme ima izložbe u New Yorku, Washingtonu, Austriji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Srbiji, Francuskoj i, kako kaže, “na svaku izložbu u ovim gradovima gledam kao na veliki izazov, ali isto tako i uspjeh”.
U Americi živi i Marina Abramović za koju je ova umjetnica rekla da joj je jedan od najvažnijih uzora: “Performans je medij koji mi dozvoljava da iskomuniciram političke i sve druge stavove na kreativan način. Marina Abramović, Adrian Paper, Sanja Iveković, Yoko Ono i mnoge druge, koje čine povijest suvremene umjetnosti, autorice su od kojih su moja generacija ili čak ona starija, mogli puno naučiti”.
U svojoj umjetnosti često za temu ima odnos majke i kćeri. Svoju majku snima kada dolazi na more, a to je prvi put u njezinoj 47. godini života. Scena je vrlo upečatljiva, majka se ulazeći u more buni da je voda slana, istovremeno je, vidljivo, vrlo sretna. Kako nam kaže naša sugovornica: “Veza između majke i kćerke je važna u mojim radovima. Kroz rad koji se zove “Saltwater at 47” ukazujem na dehumanizaciju u kojoj se moja majka živjela toliko godina”.
Progresivna majka
Ranije, naime, njezina majka, koja je uvijek željela vidjeti more, nije mogla izaći iz zemlje, jer nije imala osobnu kartu. Kako kaže: “Bitan segment rada je da se majčina želja da ode izvan granica BiH i na more ispunila. Također i njezin zaboravljeni identitet koji postaje vidljiv nakon gotovo pet desetljeća i gdje ona s dobivanjem osobne, koju prije nije imala čitav svoj život, dobiva i pravo da bude građanka BiH”. Majka, kaže, hvali i razumije njezinu umjetnost, iako sama nije završila niti osnovnu školu.
U ciklusu slika “Nemoj biti kao ja”, naslikanih neposredno nakon završene akademije, Selma Selman kao temu ponovno ima majku koja joj je često znala govoriti da se ne udaje tako mlada kao ona. Njezina je majka kada je bila u srednjim dvadesetim godinama, u kojima je sada umjetnica, već imala petoro djece. “Ona je dama koja dolazi iz zemlje koja više ne postoji i ona je progresivna majka koja je bez ijednog razreda osnovne škole uspjela odgojiti i napraviti od mene mladu, uspješnu i ambicioznu mladu ženu”, kaže Selma Selman, koja ne skriva koliko je ponosna na majku.
Poznati su i videoradovi u kojima umjetnica uništava usisavače i perilicu za rublje koji više nisu u funkciji te ih razvrstava u vrijedne i manje vrijedne dijelove. Kako kaže: “I u ovom radu, također, povezujem stvarnost koju žive moji roditelji i funkciju umjetnosti, spajam rad radnika i umjetnika. Metali i motori su vrijedni, ali plastika je bezvrijedna. Svakodnevni opstanak moje obitelji ovisi o tom istom radu, a metali i motori prodaju se u centrima za recikliranje. Osim referenci na moj obiteljski način opstanka, izvedba predstavlja i uništavanje kućanskih uređaja koje je povezano s porobljavanjem kućanica već više od jednog stoljeća, ali i trenutak katarze kad umjetnica može olakšati svoje unutarnje napetosti koje ju ujedno i uništavaju i konstruiraju”.
O životu kakav poznaje od rođenja svjedoči i rad “Mercedes 310”. Prikazana je crno-bijela snimka umjetnice u raskošnoj bijeloj haljini u ovom vozilu i kao kontrast radničke rukavice i hrpa željeza oko nje. Kako je pojasnila: “Prikupljanjem hrđavog željeza moja obitelj zarađuje za život, a lijepo sam odjevena zbog poštovanja prema ovom automobilu, koji je simbol sigurnosti za mene i obitelj. Rad se odnosi i na ekonomsku situaciju u Bosni koja je postala čisto preživljavanje”
Nedavno smo njezin rad mogli vidjeti i u Galeriji Galženica, na izložbi “Njen novi Istok”. Uz izložbu je navela, “prihvaćam specifičnost svog podrijetla i univerzalnost moje ljudskosti i razumijem da u niti jednoj neću naći sigurnost”, te je nadodala: “ne želim se ravnati prema identitetu koji bi se mogao povezati samo s imidžom romskog podrijetla”.
Obrazovanje djevojčica
Na pitanje koliko umjetnost može pomoći u borbi prema predrasudama, konkretno prema Romima, odgovara: “Umjetnost je mjesto u kojemu se može oblikovati više eksperimentalnih kognitivnih alata. Postoji izlaz. Prvo bi svi trebali shvatiti da Romi nisu problem. Problem je način na koji su Romi shvaćeni u svijetu. Da bi se situacija poboljšala, trebali bi se riješiti problemi s obrazovanjem što će romskoj omladini pomoći da krenu putem uspjeha. Trudim se raditi na pitanju obrazovanja Roma u BiH. Od prošle godine radim na projektu “Marš u školu” u suradnji sa BHeart fondacijom čije je sjedište u Washingtonu”.
Projekt, nastavlja “ima za cilj prvo pomoći djevojčicama u Bihaću, pa i cijeloj BiH i koje žive na marginama. “Podržavamo romske djevojčice da završe osnovnu i upišu se u srednju školu, kasnije i na fakultet. Cilj je da im se pruži stipendija i ručak u školi. To je i jedan od projekata na kojem ću surađivati s romskom omladinom iz čitave Istočne Europe”.
Ove je godine izlagala na 2. Bijenalu industrijske umjetnosti, i doživjela jeneugodan incident kada ju je po rasnoj liniji napao vozač koji ju je iz Labina trebao vozili u Rijeku, a na obje je lokacije bio izložen njezin rad. Kako se naše društvo može boriti protiv takvih ljudi, i kako umjetnost može pomoći? “Zbog nedavne medijske pažnje koju je privukao moj rad, kao i incidenta koji se desio u Labinu došlo je do porasta broja pojedinaca koji me žele izazvati na rasnoj, seksističkoj i elitističkoj osnovi.
Kao umjetnica, aktivistica i edukatorica koja se bori protiv nasilja svake vrste - od socioekonomske marginalizacije i rata pa sve do individualnih zločina mržnje - ne odobravam niti jedan takav čin. Kao pojedinka koja je mukotrpno radila cijeli život, usprkos društvenoj nejednakosti, da se obrazuje, brine za obitelj, obogaćuje svoju zajednicu i bori se protiv stereotipa, neću podnositi neinformirane, negativne napade koja proizlaze iz nestvarnih podjela.
Stoga, izazivam sve koji žele izazvati mene i moj rad da se obračunamo u online dvoboju Mortal Kombata. Ovi online dvoboji bit će dio mojeg rada u nastajanju, Superposition, a vaša nezadovoljstva, kao i igre, bit će prikazana u umjetničkim prostorima diljem svijeta. Rad ostvarujem se u suradnji s Chongom Peterom Leeom, a.k.a Shi-Tay Weijem. Za informacije pratite me putem FB na stranici Superposition 3: Attacking the Attack”, zaključuje autorica koja će se protiv predrasuda boriti - umjetnošću.