FOTOGRAF

Zoran Orlić: Da nije bilo U2, ne bi bilo ni moje uspješne karijere

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 17.02.2010. u 19:51

Orlić je oduševljen suradnjom s Wilcom, bendom koji je već sada dio povijesti američke popularne glazbe

ZAGREB - Imi imamo svog čovjeka u jednom od najuzbudljivijih američkih bandova današnjice. Grupa se zove Wilco , a “naš čovjek” Zoran Orlić, fotograf iz Chicaga koji je svojom kamerom ovjekovječio nastajanje zadnja dva izuzetna albuma grupe Jeffa Tweedyja. Također, dio njegova rada može se vidjeti i na aktualnom koncertnom DVD izdanju grupe “Ashes of American Flags”.

Iz svake napisane riječi (s Orlićem smo komunicirali mailom) izvire strast prema glazbi koju osjeća ovaj krajnje simpatičan rock fotograf. Opisao je početak suradnje s kultnim čikaškim bandom. - Prije nekoliko godina kontaktirao sam managment Jeffa Tweedyja kojeg sam želio snimati za vrijeme njegova solo nastupa i oni su se složili. Dopalo im se ono što sam napravio pa sam dobio dozvolu da snimam i Wilca uživo kad god sam htio. S vremenom sam grupu počeo fotografirati i u back stageu te u njihovu studiju The Loft dok su snimali svoja zadnja dva albuma. Ne bih sebe nazvao službenim fotografom benda, no recimo da sam njihov prvi izbor kada rade u studiju ili nastupaju u Chicagu - objasnio je ovaj 44-godišnji fotograf koji je sa svojom obitelji, ocem i majkom te starijim bratom, 1973. iz Trogira otišao u Chicago.

Škola dizajna u Rotterdamu

- Moj otac bio je voditelj restorana na Jadrolinijim brodovima, a nakon dolaska u Chicago počeo je izrađivati namještaj. Mama je godinama radila u tvornici klavira - prisjeća se Orlić, koji se počeo baviti fotografijom tijekom jednog od ljetnih boravaka u rodnom Trogiru.

- Prvi put sam ponovno došao u Trogir u ljeto 1979. godine. Bio sam sam jer si nismo mogli priuštiti da svi zajedno putujemo. Tako je moj zadatak bio da se vratim u Ameriku s lijepim fotografijama sa svog putovanja. Imao sam kameru Canon AE-1 koja je u to vrijeme bila vrhunac tehnologije i to je bio moj prvi ozbiljniji početak s fotografskim medijem - opisuje Orlić. Deset godina kasnije mladi fotograf je u Rotterdamu, gdje pohađa školu dizajna

- Snimanje rock bandova činio se kao prirodni put. Već sam tada izuzetno volio glazbu i medij fotografije bio je najbolji način da i sam uđem u taj svijet koji me fascinirao - priča Orlić koji U2 i proslavljenog nizozemskog fotografa Antona Corbjina navodi kao vjerojatno presudan uzore u karijeri.

- Osim U2, volio sam i druge bendove s njihove matične etikete Mother Records, za koju su izdavali u 80-ima i početkom 90-ih. Oduševljen tom glazbom želio sam u to vrijeme čuti ama baš sve irske bandove uživo. Stoga sam otišao u Irsku putevima U2 i tamo otkrio više grupa koje su mi se dopale, kao što su An Emotional Fish i Fat Lady Sings. No, prava prekretnica se dogodila 1992. kada sam u Dublinu otkrio grupu The Frames. S njima sam počeo surađivati 1996., nakon što su izdali svoj drugi album i nakon što sam im poslao ludo pismo puno obožavanja.

(The Frames su kultna irska grupa koja djeluje već 20 godina, prije dvije godine bila je predgrupa Bobu Dylanu na turneji po Australiji i Novom Zelandu, a pjevač banda Glen Hansard jedan je od protagonista kultnog filma ‘The Commitments’ Alana Parkera iz 1991. o soul bandu iz Dublina, op. a.)

Ante Tomić veliki fan

- Osim što sam ih fotografirao, ubrzo sam postao i menadžer grupe u Americi. Na početku sam organizirao samo nastupe njihova pjevača Glena Hansarda jer nismo imali novca za cijeli band, no s vremenom je grupa uspjela u Americi te je 2001. godine snimila album ‘For the Birds’ s poznatim čikaškim producentom Steveom Albinijem (producentom ‘In Utero’ Nirvane i ‘Surfer Rosa’ Pixiesa, između ostalih op. a.). Nekoliko godina kasnije fotografirao sam grupu na njihovoj velikoj američkoj turneji (29 koncerata) čiji sam ujedno bio i menadžer. Godine suradnje s ovim bandom skupljene su u knjizi fotografija ‘The Frames: Behind the Glass’ objavljene 2006. godine - opisao je Orlić jednu od svojih strastvenih rock’n’roll priča.

Wilco nažalost nije grupa čiju glazbu možete često čuti u hrvatskom radijskom eteru, što je velika šteta jer je sigurno riječ o jednom od najvažnijih rock bandova današnjice. Istina, i kod nas postoji vjerno sljedbeništvo predvođeno Antom Tomićem. The Band 21. stoljeća, najčešći je način na koji se opisuje ova mnogočlana grupa iz Chicaga. I baš kao što je oko The Banda uvijek bilo mnogo strasti, o čemu najbolje svjedoči ultimativni rock dokumentarac Martina Scorsesea “Posljedni valcer” o posljednjem koncertu te grupe, i Wilco je grupa koja priznaje samo snažne osjećaje.

- Velika mi je čast što moguradim s grupom koja je, već sada se može reći, dio američke povijesti popularne glazbe. Wilco se danas prihvaća kao veliki klasični američki band. Za mene i velik broj fanova oni su moderna verzija The Banda, velike grupe iz 60-ih i 70-ih godina. Svi u bandu su vrlo talentirani i, što je najljepše - svi su prvenstveno prekrasni ljudi. Tu nema velikih ega i stereotipnih karakteristika rock zvijezda - otkriva Orlić.

Ljeta u rodnom gradu

Iako djeluje kao okorjeli rocker, Zoran Orlić visoko na listi svojih omiljenih izvođača ima i jednu hrvatsku zvijezdu. - Veliki sam fan Olivera Dragojevića. Jednog dana kada Oliver umre, Hrvatska će zauvijek biti u crnini. On je najviše ‘crn’ i ‘soul’ pjevač u povijesti hrvatske popularne glazbe. I duboko vjerujem da će nam tek sada isporučiti svoje najbolje pjesme - s velikim žarom nam je povjerio Orlić koji svako ljeto provodi u rodnom Trogiru. Čak razmišlja o tome da se jednog dana tamo i vrati, iako nikako ne može zamisliti život u gradu bez žive glazbene scene.

- Moje glavno razočaranje Splitom i Trogirom je manjak bilo kakvog glazbenog života. Mislim da bih pao u nesvijest i umro kada bih na radiju u Splitu čuo Wilca. Koliko sam upoznat, Zagreb je što se tiče koncertne ponude postao pravi europski grad. Kada bih se vratio u Trogir, morao bih neprestano na koncerte putovati u Zagreb. I koliko god čeznuo za mirnim i idiličnim životom, ne mogu zamisliti svoj život negdje gdje nema mnogo kvalitetne glazbe uživo - zaključio je Orlić.

Izdvajamo