PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Mogu li Zagrebu nakon svega pomoći Voltaire i njegov optimizam

Zagreb, 230420.
Ilica.
Zagreb ponovno na udaru potresa.
Na fotografiji: ugao Ilice i Frankopanske.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX

Ovo nije najbolji od svih mogućih svjetova, kako je zamišljao Leibniz, a rugao mu se Voltaire u “Candideu”, klasičnom, kratkom romanu koji srećom, sve do danas, nije ispao iz srednjoškolske lektire. Pretjerani optimizam jedno je od obilježja Zapada, obilježje njegova narcizma.

Voltaire jest Candidea objavio 1759. u kalvinističkoj Ženevi te se u pustolovnoj formi zgraža nad tadašnjom Europom, osobito zapadnom, a koju opisuje pod egidom istočne. Pruska tako postaje Bugarska, a tobože “egzotični” europski vladari krvnici i ubojice. Lisabon pak istodobno pogode zemljotres, cunami i požar, nakon što se glavni junak umalo utopi u brodolomu.

Sudbina koja je snašla Lisabon u romanu, često se događa u stvarnosti mnogim gradovima. Naša realnost jesu, među ostalim, različite katastrofe. Zagreb je to eto osjetio gotovo candideovski kad ga nedavno istodobno pogodiše epidemija, potres i proljetna mećava.

Optimizam je posve nestao. No, kako kaže Candide, na koncu, važno je obrađivati svoj vrt, ma kako skroman bio. Središte Zagreba danas je, dakle, lišeno optimizma. Nisu napukle jedino zgrade, negoli i ljudi. Što dulje hodam gradom, to mi je jasnije koliko je ranjen. Možda će, uskoro, navući masku normalnosti, no povratka na staro neće biti.

No sad, kad se dogodilo gotovo najgore što se moglo dogoditi, možda nikne kakav realan optimizam, kakav konstruktivan pesimizam, tako da se gradsko središte obnovi temeljito i postupno.

Najviše su stradali dimnjaci, tisuće i tisuće njih, kao najbrojniji falusni simboli grada, a uz njih stradao je i glavni falusni simbol - tornjevi zagrebačke katedrale. Jedan se odlomio te mu je bila potrebna specijalna, vratolomno izvedena operacija.

Taj falusocid upravo je voltairovski smiješan i strašan istodobno i kao da predstavlja metaforu za realnost koja stoji iza naših ambicija. Možda se previše htjelo, a premalo radilo. Zagreb je sad, Donji grad, ruševina koja se skriva iza zavjesa i nije dovoljan optimizam da se išta promijeni nabolje.

Možda je, zapravo, dobro što su grad istodobno pogodile dvije velike nevolje, pandemija i potres. Naime, kad se nevolje nagomilaju, počinje djelovati razum i počinju djelovati razumne sile.

Prihvatiti najgore, spremiti se za odricanja i početi raditi, jedino je što preostaje. Pritom ne treba zdvajati ni žaliti, uzalud trošiti energiju na nebitno.

Grad će se obnoviti kako valja jedino ako se prije toga obnove njegovi stanovnici. A ni jedno ni drugo ne može se dogoditi preko noći. Čak niti u romanu.

Izdvajamo