PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA O slučaju poput zamjene starica u Splitu već su pisali Mate Matišić i Pirandello

Tucepi, 110709.
Zaseok Covici u Tucepima.
Predstavom
Ivo Ravlić / CROPIX

Vedran Mlikota u predstavi 'Cinco i Marinko' 2009. godine

Pandemija koronavirusa izazvala je, logično, stres u zdravstvenom sustavu. Najedanput pristiže u bolnice masa uglavnom starijih ljudi, često dementnih, lako ih je pobrkati, a ne pomaže ni to što eto često ni sami ne znaju tko su.

Dvije starice, iz dva staračka doma, zaprimljene su u splitsku bolnicu, pogrešno označene flomasterom, jedna je preživjela, druga nije. Koja nije, tu su proglasili živom, a koja jest, tu su proglasili mrtvom. Sprovoda s rodbinom nema, takve su protuepidemijske mjere vladale, pa je starica pokopana u pogrešan grob, te su za njom stali žaliti pogrešni ljudi.

Ona pokojna, zapravo je živa, a ona živa, zapravo je pokojna. Rodbina prve doživjela je klasičan obrat iz lošeg u dobro, a rodbina druge isti takav klasičan, ali češći, i u životu i u literaturi, iz dobrog u loše. Drama ova, istinita, nameće se upravo napadno svojom literarnošću. Maštovita farsa ili crna komedija s elementnima pogodnim da se putem njih razgolićuje šira slika društva. Dobra literatura često zaskoči stvarnost, pa je eto takva drama u nas već – napisana.

“Cinco i Marinko” lakrdija je Mate Matišića (r. 1965.), praizvedbu je dao zagrebački Kerempuh 1992., režirao je pokojni Marin Carić, gastarbajtera i pjesnika Cincu zaigrao je, na žalost isto pokojni, Ljubomir Kapor, a gastarbajtera Marinka Ivica Vidović, još jedan umjetnik koji nam danas nedostaje među živima.

Dvojica hrvatskih emigranata, Cinco ekonomski, Marinko politički, zdvajaju u Njemačkoj kako da se vrate u domovinu. Cinco se dosjeti da sebe proglasi mrtvim te se u kovčegu vrati u rodni kraj i potajno uživa u mirovini “do kraja života”. Marinko putuje iza njega, ali na povratku iz Njemačke iskrsavaju peripetije, zamijene se kovčezi, mrtvaci oživljuju, a na koncu počinje Domovinski rat…

Dramu prerađenu u scenarij uzeo je Krsto Papić, još jedan pokojnik živ u našem sjećanju, za film “Kad mrtvi zapjevaju”, prvi put prikazan u Puli godine 1998., s Ivom Gregurevićem (i njega više nema!) te Ivicom Vidovićem u glavnim ulogama.

U sjeni rata svašta se događa, tako i u sjeni pandemije. Ovdje, u splitskoj priči, protagonist bi mogao postati onaj pristojan odvjetnik, kojemu se dogodio obrat iz lošeg u dobro. Njegova je teta živa, premda je evo službeno pokopana. Kako sad dokazati da je doista živa, kad su već papiri provedeni i što ako opet umre, ovaj put za stvarno…

Usput rečeno, slična priča, o čovjeku koji je proglašen mrtvim (utopio se), pa mu sad ni rođena supruga ne vjeruje da je živ, pogotovo što je izgubio pamćenje, nosi kongenijalan roman “Pokojni Mattia Pascal” iz 1904. isto eto pokojnoga talijanskog nobelovca Luigija Pirandella… Bilo kako bilo, granica između života i smrti u kritičnim se razdobljima uvijek nekako zamagli te je i ova pandemija, ako i za što korisna, onda za to da se od nje prave – filmovi i literatura.

Izdvajamo