Ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama i drugdje u zapadnom svijetu ovih tjedana usvajaju sve više i više životinja iz azila: uglavnom, dakle, pse i mačke. Uz njih, teret izolacije postaje lakši a život podnošljiviji.
Drugi pak životinje izbjegavaju, bilo kakve, uvjereni da su one glavni krivac za naše nevolje s virusima općenito.
Većina onih koji vole životinje, ne jedino oni koji od njih zaziru, svijet ipak dijele na onaj koji pripada nama, ljudima, i na onaj koji pripada njima, životinjama. Izraz ljudska životinja u nas je i danas, duboko u 21. stoljeću, gotovo tabu, a tako je i u većini zapadnih zemalja.
Naš osjećaj “prirodne” nadmoći nad ostatkom živih bića ima svoje ime: specizam.
Termin je skovao američki psiholog Richard Ryder, naslovivši njime jedan letak iz 1970. godine. Svoje su definicije specizma tečajem vremena osmislili bioetičar Peter Singer, filozof Tom Regan, filozofkinja Paola Cavalier, sociolog David Nibert.
U nas se specizmom podrobno bavio pokojni sociolog Nikola Visković u knjizi “Životinja i čovjek: prilog kulturnoj zoologiji” iz 1996., u kojoj je i uveo riječ specizam, a i dodao prevedenicu, kovanicu vrsizam, u značenju diskriminacija životinja. U ovome stoljeću specizmom se najviše u nas pozabavila antropologinja Suzana Marjanić, koja je zaslužna što se u knjižarama 2009. pojavila izvrsna knjiga Joan Dunayer “Specizam”, u nakladi zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku.
Antikvarijati naši, pa i internetski, još drže na policama i Bibliju cijelog znanstvenog područja, “Oslobođenje životinja”, objavljenu 1975., spomenutog australskog znanstvenika Petera Singera, koji specizam definira kao “predrasudu ili stav ili pristranost u korist interesa članova nečije vlastite vrste a protiv interesa članova drugih vrsta”.
Joan Dunayer pak piše o ljudima i ne-ljudima, pri čemu drži da je izraz ne-ljudi za životinje neutralan i ne diskriminira ih, a sam specizam dijeli na stari i novi.
Novi je specizam onaj koji daje veća prava jednim životinjama u odnosu na druge, a stari je specizam onaj koji manje vrijedim smatra sve životinje.
Prema tome, psi i mačke nisu “bolji” od buha i krokodila samo zato što se nama sviđaju i s nama komuniciraju na nama razumljiv način, a nisu bolji niti od šišmiša, za koje eto znamo da su izvor koronavirusa koji upravo hara našom vrstom.
Narcizam zapadnog čovjeka ne može podnijeti izjednačavanje svih vrsta kao ravnopravnih, pa zato ne može podnijeti i da je priroda posve “ravnodušna” spram njegove odluke da njome “vlada”. Stoga zapadnjak životinje ili antropomorfizira ili ubija, za treće kao da ne zna.
A virus, koji je na granici živog i neživog, kao da uopće ne može pojmiti, jer ne zna kamo bi ga svrstao u svojem osjećaju nadmoći. Zato i ne traži u njemu “krivca” negoli u čovjeku ili, u najboljem slučaju, kakvoj većoj životinji koju se da istrijebiti.