Kako tumačite procvat autobiografskog diskursa u područjima umjetničkog i teoretskog promišljanja?
- Najjednostavnije rečeno, radi se o velikom oslobađanju pojedinca, pa tako i umjetnika, od totalitarnih ideja koje su bile u podlozi političkih pokreta i ideologija do kraja šezdesetih godina. Početkom 1970-ih one su počele ustupati mjesto politici (mnogostrukih i promjenljivih) identiteta, a tada je zov na kolektivnu akciju, kako to slikovito objašnjava teoretičar dokumentarnog filma Michael Renov, počeo “zaglušivati žamor razlika”. Renov smatra da su u tom pogledu najglasnije i najvažnije bile feministice, koje u diskurs uvode osobno iskustvo i subjektivnu perspektivu, a potiču politizaciju i drugih “osobnih” pitanja kao što su seksualnost, rasa, etnicitet i sl.
Koliko je domaći autodox pratio svjetske trendove? Koliko su na njega utjecali politička i socijalna klima, a koliko napredak u tehnologiji?
- Iako je subjektivizacija diskursa kod nas nastupila gotovo istodobno kad i na Zapadu (u razdoblju avangarde i modernizma), uglavnom je bila prisutna na alternativnom i manje kontroliranom rubu kinematografije, a od početka 1970-ih bitno obilježava podjednako kulturalno marginalan prostor video i medijske umjetnosti. Dokumentarni film uvijek je bio bliži centru, gdje su politika, kolektivna norma i (samo)kontrola, zbog financijske ovisnosti o državi, bili prisutniji i moćniji. Hrvatska se sporo oslobađala dominacije kolektivističkih ideja, a one su potiskivale izražavanje u prvom licu u ime “neutralnog” ili “objektivnog” dokumentarističkog iskaza. Njegovo “oslobađanje” i od te velike zablude počelo je tek potkraj devedesetih, kada su snimljeni prvi dokumentarci u ja-formi, premda nisu bili ni shvaćeni ni osobito prihvaćeni. Po meni je prekretnički događaj zapravo bio Grand Prix filmu “Dečko kojem se žurilo” na Danima hrvatskog filma 2001. U trenutku dok je još aktualno traganje za nestalima u Domovinskom ratu, film Biljane Čakić Veselič, povezujući individualnu (autoričinu) i kolektivnu (nacionalnu) traumu, odigrao je terapeutsku ulogu i ukazao na potencijal autorefleksivnog dokumentarca. Za nastavak njegova života bili su podjednako važni demokratizacija, jačanje civilnog društva i dostupnost medijske tehnologije u novom mileniju.
Ispovjedni filmovi
Jesu li domaći autori koristili svoju subjektivnu poziciju da bi kritizirali politički poredak i društvene norme?
- Dakako da je toga bilo, i u socijalizmu i u 1990.-ima. U oba slučaja nije riječ o isticanju subjektivne pozicije, koja je zapravo uvijek i u svemu prisutna, kao ni o izravnoj kritici i potkopavanju, nego o posrednim strategijama otklona od političkih i općedruštvenih normi, kao i od prevladavajućeg mentaliteta. Rijetki su išli dalje od toga, jer je uvijek postojao strah od posljedica. No, već isticanje individualnosti i individualnih vrijednosti nekada je značilo subverziju. Danas se to zove afirmacija razlike i alternativnih izbora. Osobno i političko pritom se ne isključuju, jer važno je pitanje u kojoj smo mjeri definirani vanjskim okolnostima i drugima.
Koliki je stupanj fikcionalizacije autobiografskog diskursa u domaćem filmu?
- Dokumentarni autoportret ili autobiografija redovito je subjektivna konstrukcija, ali se vrlo često s elementima performansa i naracije zna približiti fikcionalnom diskursu. No, taj je diskurs u hrvatskom slučaju prisutniji tek kod vrlo mladih autora, kao što su studenti prve godine filmske akademije. Oni autobiografije snimaju po propisanom školskom zadatku, u toj dobi baš i ne vole pričati o sebi i preferiraju fikcionalizaciju vlastite biografije ili iskustva. “Odrasli” autodokumentaristi skloniji su ispovjednoj formi, koja je često vezana uz potragu za nekim fragmentom identiteta ili uz pokušaj konstitucije samog identiteta, što najbolje oprimjeruju “Polusestra” Ljiljane šišmanović i “Slučajni sin” Roberta Zubera i Tomislava Mršića. Tu je fikcionalizacija minimalna. Ona postoji kod Ante Babaje u filmu “Dobro jutro” utoliko što u svoj portret ugrađuje inserte iz svojih igranih filmova, kako bi autentičnog sebe izjednačio sa svojim fikcionalnim “smrtnicima” i na taj način pretvorio u “apstraktnu” ideju.
FACTUM pokrenuo val
Koje su najčešće teme suvremenih domaćih autobiografskih dokumentaraca?
- Najčešće je to samotraženje (primjerice, slučaj Zvonimira Jurića u filmu “Crnci su izdržali, a ja?”) ili pak traganja za nečim nepoznatim ili izgubljenim što nas može definirati, bilo da je riječ o nekom prostoru, ambijentu ili članovima obitelji. Rjeđe je riječ o “samoupisivanju” u neki politički kontekst (“Osobni rezovi” S. Iveković, “Dead Man Walking”
T. Gotovca, “Graham i ja” N. Puhovskog, “Velika očekivanja” R. Poljak, djelomice “Patchwork” T. Miličić), a najmanje je pravih intimističkih ispovijedi, kao što je ona u fragmentima videodnevnika Željka Jermana u Faktorovu filmu “Željko Jerman - Moj mjesec”.
Tko su prema vašem mišljenju ključni autori hrvatskog autodoxa?
- Kontinuitet autoreferencijalnog diskursa kod nas primjećujem samo kod nekih autora i autorica na likovnjačkoj i multimedijskoj sceni (Iveković, Leko, Žanić, Turčić itd.) dok su među dokumentaristima to za sada uglavnom bili jednokratni izleti. Zato je teško govoriti o ključnom autoru, ali je moguće govoriti o ključnom produkcijskom poticaju, a to je nedvojbeno onaj dokumentarne radionice FACTUM koji je pokrenuo val autodoxa i realizirao niz bitnih filmova. Moj apsolutni favorit je “Dobro jutro” Ante Babaje, film koji je po mnogočemu nadišao domet trendovskih filmova, a ponajprije zato što je rezultat cjeloživotnog traganja i kontinuirane subjektivne prisutnosti, prvi put objektivizirane Babajinim izlaskom pred vlastitu digitalnu kamericu.
Nenadić: ‘Dečko kojem se žurilo’ u našem je društvu imao terapeutsku ulogu
“Dečko kojem se žurilo” (2001.)
“Dobro jutro” (2006.)
“Crnci su izdržali, a ja?” (2001.)
“Osobni rezovi” (1982.)
“Dead Man Walking” (2002.)
BILJANA ČAKIĆ-VESELIČ -Kroz priču o potrazi za bratom koji je nestao za vrijeme Domovinskog rata autorica povezuje individualnu i kolektivnu traumu, a Grand Prix na Danima hrvatskog filma označio je prekretnicu za domaću autodokumentaristiku.
ANTE BABAJA - Vrhunac karijere ovog velikog filmskog redatelja prikaz je njegove svakodnevice u staračkom domu, ali i mnogo više od toga. Radi se o umjetničkoj i filozofskoj rekapitulaciji vlastitog života, filozofije i stvaralaštva.
ZVONIMIR JURIĆ - Filmski esej jednog od najtalentiranijih redatelja mlađe generacije priča je o njemu i Osijeku. Radnja se događa na Božić 2000. godine, lamentira o tome treba li napustiti rodni grad i prikazuje ljude u (ne)običnim situacijama.
SANJA IVEKOVIĆ - Jedan od ključnih radova domaćeg eksperimentalnog i feminističkog videa, film simboličkim i montažnim činom rez(anj)a istražuje mogućnosti oslobađanja individualnog identiteta od društveno nametnutih stereotipa.
TOMISLAV GOTOVAC - Ready made film jednog od najprovokativnijih i najdugovječnijih domaćih umjetnika kolaž je isječaka njegovih, tuđih i arhivskih filmova čija međuigra predstavlja tek jednu od mogućih autobiografija svoga autora.