Još od samih početaka dokumentarnog filma granica između stvarnosti i fikcije bila je tanka. “Nanook sa sjevera” (1922.) Roberta J. Flahertyja jednako je slavljen kao prvi dugometražni dokumentarni film koliko i osporavan zbog činjenice da u njemu ima dosta toga što nije “dokumentarno”. Naime, sukladno tradiciji toga vremena, Flaherty je režirao neke događaje za kameru kako bi portret života Eski-ma djelovao što stvarnije, a poslije se branio tvrdnjom da se u situaciju često mora intervenirati kako bi prikazano bilo što uvjerljivije (ili, cinici bi rekli, u skladu s predrasudama društva i vremena).
Poslijeratno Kosovo
Vremenom se rod dokumentarnog filma etablirao od igranog, iako se još uvijek mogu pronaći neke zajedničke crte u dramaturgiji, naraciji i kadriranju.
No, više od 80 godina poslije sve se češće javljaju autori koji ne bježe od hibridnih formi dokumentarnog i igranog filma, a međunarodni program ZagrebDoxa prikazuje čak dva.
“Bez ljubavi”, danske redateljice Birgitte Starmose, film je o djeci s Kosova koja su iskusila strahote rata, a za život zarađuju prodajući cigarete na ulici.
Starmose se s poratnom svakodnevicom u Prištini prvi put susrela kao gošća jednog filmskog festivala, a iskustva je željela izraziti filmom. “Ono što me privuklo kod Kosova bila je kvaliteta onoga što se ne vidi,” izjavila je redateljica u Rotterdamu. Projekt je započela intervjuirajući 11 djece iz jedne ulice, ispitujući ih o njihovoj svakodnevici i sjećanjima na rat.
Njihove je izjave zatim književno obradio Peter Asmussen, scenarist poznat po suradnji s Larsom von Trierom na “Lomeći valove” (1997.).
Zatim su ih ponovno snimili s djecom, koja su za svoje sudjelovanje dobila i honorare.
Rezultat je visokostilizirano ostvarenje koje kompozicijom kadra, montažom i strukturom više podsjeća na art-film, nego na dokumentarac.
Izgladnjivanjem do smrti
Ni švicarski redatelj Peter Liechti ne bježi od činjenice da mu je film interpretacija stvarnosti.
“Zvuk insekata - bilješke o mumiji” priča je o lovcu koji u šumi pronalazi mumificirane ostatke leša pokraj kojeg se nalaze stranice dnevnika koje otkrivaju da se stradali namjerno izgladnjivao do smrti. Inspiriran novelom japanskog autora Shimade Masahika (koja je pak utemeljena na istinitom događaju), “Zvuk insekata” opire se bilo kakvoj rodnoj kategorizaciji.
Snimljen potpuno minimalistički na samo nekoliko četvornih metara šume, sa sugestivnom uporabom kadriranja i voiceovera, Europska filmska akademija proglasila ga je najboljim prošlogodiš-njim dokumentarcem.