Morten Traavik čovjek je zahvaljujući čijim je kontaktima Laibach svirao u Sjevernoj Koreji, autor je i filma "Dan oslobođenja" koji govori o spomenutom gostovanju u Pjongjangu. Samo za ožujka film će prikazan na 11 festivala u 11 zemalja, među ostalim i u Zagrebu.
Traavik je Norvežanin, kazališni redatelj koji se kazalištem ne bavi; radio je, primjerice, izbor za Miss među ženama koje su ostale bez noge nagazivši na mine posijane Angolom i Kambodžom, zadnjih pet godina organizira "projekte kulturne razmjene" sa Sjevernom Korejom. O toj zemlji govori onako kako nismo navikli slušati, tvrdi da je ondje bio 18 puta i proputovao sve, osim sjeveroistoka, gdje je, navodno, mogao, ali nije do sada stigao otići, govori da je bio u kontaktu i s običnim, a ne samo s onima provjerenim od režima.
Od 2012. svake godine inicira i koordinira godišnje barem po jedan projekt suradnje sjevernokorejskih i zapadnih umjetnika, u suradnji sa sjeverokorejskim, režimskim, Komitetom za kulturne odnose. Doveo je grupu sjevernokorejskih učitelja gimnastike na umjetnički festival na sjeveru Norveške, razne norveške glazbenike vodio je u Pjongjang, djecu iz Pjongjanga u Waldorfsku školu u Oslo, na druženje s vršnjacima; a za slijedeći kolovoz , opet u Pjongjangu, priprema umjetničku koloniju na kojoj će sudjelovati umjetnici sa zapada.
"U Sjevernu Koreju prvi put sam otišao kao turist, ponio sam disco kuglu pod rukom i išao testirati je li ta zemlja tako drakonski striktna kako nam govore. Mogao sam se fotografirati , vidio sam da nije baš tako zatvorena ... pomislio sam da je možda moguće razviti neku vrstu umjetničke razmjene.", potom je, priča, proveo godine "stvarajući kontakte".
Laibach je prva rock grupa koja je tamo održala koncert, do sada su dozvolu za ulazak i sviranje sjeverno od 38. paralele dobivali tek poneki zapadnjački izvođači klasične glazbe. "Laibach je tamo pokazao novu formu umjetnosti, shvaćanje da umjetnost u isti čas može biti lijepa i ružna, a to je revolucionarna ideja za zemlju u kojoj umjetnost ima tek dvije funkcije: dekorativnu i propagandnu. Država tamo potpuno kontrolira umjetnost, Mansudae, najveći tamošnji umjetnički studio, je poput tvornice, zapošljava oko 4000 ljudi, ali umjetnici ne prodaju svoja djela, na njih pravo ima država koja im isplaćuje mjesečne plaće. Tamo se, jasno, proizvodi samo ono što režimu odgovara.", kaže Morteen.
Ipak, ne vidi problem u suradnji s takvim institucijama. "To je i pitanje poštovanja kulturnih i političkih normi. Mislim da je kontraproduktivan taj stav Zapada da sva interakcija sa Sjevernom Korejom treba podrazumijevati i dociranje o ljudskim pravima."
Neuvjerljivo nas uvjerava nas da režim nije unaprijed selektirao provjerenu publiku za Laibachov koncert. "Nisu sigurno bili unaprijed selektirani. Koncert je bio besplatan, ulaznice se nisu dijelile, veliki dio publike su bili glazbenici, članovi tamošnjih orkestara, glazbenih institucija, studenti s konzervatorija, pozvani su bili od Komiteta za kulturne odnose s kojim ja regularno surađujem u mojim projektima ..."
Govoreći o tamošnjim ljudima općenito, kaže:
"Mislim da su oni mirniji u sebi, da su pomireniji sa sobom, na način na koji ljudi na Zapadu nisu. Mi smo na Zapadu zatočenici slobode, imamo puno izbora i ponekad smo paralizirani time. Oni su pak zatočenici neslobode, autoritarnog režima. Ne mislim da su Sjevernokoreanci mudriji negoli Hrvati ili Norvežani, ali nisu niti gluplji. No, mislim da su puno više normalni, na način na koji mi nismo. Većina njih živi sasvim normalne, nimalo dramatične živote, nije to da se ljudi non-stop boje da će im policija i vojska upasti u kuću. Naravno, ako si disident ... ali, tamo nema otvorenih disidenata. Dakle, dok god se ne miješaš u politiku ili dok se god otvoreno ne protiviš režimu, živiš relativno miran i siguran život. Da,većina ljudi su siromašni, žive teško, ali tako je u mnogim zemljama svijeta.
Rekao bih da su ljudi tamo indoktrinirani, ali ne i ispranih mozgova jer to bi značilo da su potpuno programirani i nekritični, da nemaju vlastito mišljenje, da su više-manje roboti, a to nije slučaj u Sjevernoj Koreji. Ima tamo puno različitih razmišljanja, ali to je zemlja u kojoj ne možete otvoreno govoriti."
Kako vidi budućnost Sjeverne Koreje?
"Postupno otvaranje jedini je način za promjenu režima. Što im uvodite striktnije sankcije to režim više steže i kontrolira ljude. Jedini put naprijed za mjesto poput Sjeverne Koreje jest da uzmu kineski model. I Kina je prije nekoliko desetljeća bila slična Sjevernoj Koreji, a danas je to mjesto gdje država kontrolira kapitalizam, pustili su promjene u zemlju, ali je partija ostala na vlasti. "