Kada večeras na ZagrebDoxu prikažu film “Život kao crtić” Afroamerikanca Rogera Rossa Williamsa, znat će se je li to novi dobitnik Oscara za najbolji dokumentarac ili ne.
Ako i ne bude, nije to osobita tragedija, Williams je već dobio pozlaćeni kipić za polusatni dokumentarac “Prudenceina glazba”, “Život kao crtić” imao je premijeru lani na popularnom festivalu nezavisnog američkog filma u Sundanceu, gdje je nagrađen za najbolju režiju, a prošle jeseni na najprestižnijem festivalu dokumentarnog filma IDFA u Amsterdamu dobio je drugu nagradu publike. Film je zbilja dojmljiv, jer tjeskobnoj temi - autizmu - ne pristupa depresivno. Njegov protagonist, 23-godišnji Owen Suskind, uspio je završiti školu i odvojiti se od roditelja, poticajan je primjer momka koji ne zna za prepreke i usudi se tražiti savjete o svemu što ga zanima (npr. seksu), no do svega toga ne bi došlo da njegov otac, poznati novinar Ron Suskind, nije otkrio da mu sinčić, otkad su mu dijagnosticirali autizam, na neobičan način reagira na Disneyjeve crtiće: oni su bili dječakov prozor u svijet. Otada počinje suvislo komunicirati s roditeljima i bratom, a kuća se ispunila VHS kazetama “Knjige o džungli” i “Bambija”.
Situacija u Sisku
Da bi dočarao psihološke ponore u kojima je bio junak, Williams koristi i animaciju, i to izvrsno, a zasuti smo i obiljem inserata iz Disneyjevih klasika (očito je film bio previše važan da bi u inače striktnoj kompaniji zanovijetali o korištenju pravu). Depresija vreba samo na rubovima priče, Owenu je još lako dok obitelj budno prati proces njegova osamostaljivanja, no što će biti poslije, tko zna.
Najbolji film u regionalnoj konkurenciji u današnjem programu svakako je “Buffet Željezara” našeg Gorana Devića. I opet je to film o njegovu rodnom Sisku, mrtvom gradu, kako ga nazivaju otkako je njegova moćna željezara pretvorena u fantoma koji jedva životari. Naslovni buffet stoji točno pokraj Autobusnog kolodvora Slavijatransa, no to je samo natpis na kafiću, nije to kolodvor na kakve smo navikli, jer vozila koja se tu i tamo zaustave ionako su prazna. Nekad je bilo drukčije, konobari se sjećaju vremena kad nisu imali vremena brojati novac jer su samo nosili piće, a i rijetki gosti pamte tadašnje burne lumperajke. Zašto je Dević uperio kameru u objekt koji je poput kuće duhova? Zato što se buffet zatvara, vlasnik ga je prepustio bratu koji tko zna što će s njim, svi govore o odlasku u Njemačku gdje se dobro zarađuje i nema čamotinje kao u Sisku. To je neka vrsta Bogdanovicheve “Posljednje kino predstave” na naš način, kamera je nepomična i uglavnom odmaknuta, nema intimiziranja s onima koji su ispred nje, poneki detalj (poput gradske fotografkinje koja je na istom poslu kao i Dević) unese malo humora, no na proslavi zatvaranja naslutite i prave tragedije ljudi koji će ostati i bez tog posla. Izvrsno ostvarenje, među najboljima u redateljevu iznimnom opusu.
Povratak u Ukrajinu
Najbolje režiran film svakako je “Rodbina” uglednog Vitalija Manskog, koji se prikazuje u okviru programa Majstori doxa. Autor je rođeni Ukrajinac, no otkako je otišao na studij filma u Moskvu, bilo je to još u Sovjetskom Savezu, počeo se smatrati Rusom. Zadržao je to mišljenje i u Ruskoj Federaciji, međutim, nakon izbijanja Ukrajinske revolucije odlučio je provjeriti što se to zbiva u njegovoj pravoj domovini. U Lvivu (nekadašnji Lavov) napadaju ga da se odrekao svojih korijena, raduju se što Kijev vodi politiku spajanja s Europskom unijom a ne s Moskvom, dok se drugi ogranak obitelji na Krimu raduje što su se riješili “ludih” Ukrajinaca i što su postali legitimni dio Ruske federacije. Ima on rođaka i u Republici Donjeck, u kojoj se javno izlažu Staljinovi plakati, i gdje se glasno nadaju da će ruska sila pregaziti ukrajinske “pobunjenike”. Manski režira “Rodbinu” kao da je u pitanju igrani film, sitnica koja vas zaintrigira u jednoj sceni kasnije će dobiti odjek u drugoj i tako sve do kraja. Ne možete se izvlačiti da vam je ta povijesna situacija previše zamršena, jer redatelj ju je predstavio kao da se odigrava u vašem vlastitom dvorištu.