Film “Zvir” režisera Miroslava Sikavice pobjednik je 26. Dana hrvatskog filma, nacionalnog festivala kratkometražnog i dokumentarnog filma koji je završio u utorak navečer u Zagrebu. Film o jednom danu bagerista koji mora odraditi rušenje bespravne kuće osvojio je nagradu službenog žirija festivala. Film “Zvir” osvojio je i nagradu Oktavijan hrvatskog društva filmskih kritičara za najbolji igrani film. Tu nagradu Sikavica je podijelio s redateljicom Jasnom Nanut i njenim vrlo dobrim filmom “Tanja”.
Studentica ADU
Drugi film koji je obilježio 26. DHF je eksperimentalni dokumentarac “Oni samo dolaze i odlaze” istaknutog splitskog snimatelja i redatelja Borisa Poljaka. Njegov opservacijski dokumentarac koji prati zbivanja tijekom noći i zore na splitskoj plaži Bačvice osvojio je nagradu žirija za režiju te nagradu Oktavijan za dokumentarni film.
Nagradu žirija za scenarij osvojila je studentica ADU Nikica Zdunić za film “13+” o svagdanu dviju tinejdžerica, a za glumu Tina Orlandini za film “Tajni život vila”.
Nagradu kritike Oktavijan za najbolji animirani film osvojila je “Ježeva kućica” Eve Cvijanović, a za glazbu u tom filmu žiri je nagradio i Darka Rundeka. Oktavijana za najbolji eksperimentalni film osvojio je osječki veteran alternativnog filma Ivan Faktor za film “Sve bih ostavio ovdje”, a za namjenski Oktavijana su dobili Marko Šesnić, Goran Turković i Manuel Šumberac za špicu TV serije “Područje bez signala” po romanu Roberta Perišića.
Dani hrvatskog filma osnovani su 1992. s nakanom da postanu središnji nacionalni festival kratkog i dokumentarnog filma. Posljednjih godina festival je zapao u koncepcijske i organizacijske teškoće, a Zagreb Dox i ZFF preoteli su primat premijera domaćih filmova. Nakon što je natječaj za nove organizatore propao, Društvo hrvatskih filmskih kritičara priskočilo je u posljednji čas, organiziralo selekciju filmova te suorganiziralo ovogodišnji festival u kasnijem, lipanjskom terminu.
Ovogodišnje DHF obilježio je veliki broj filmova koji su prethodno postigli stanoviti inozemni uspjeh. U konkurenciji su se tako našli filmovi koji su nagrađivani ili bar igrali u Cannesu (Zvir), Torontu (Po čovika, Kristina Kumrić), Annecyju (Ježeva kućica), Oberhausenu (Oni samo dolaze i odlaze) i Veneciji (Srečno, orlo). Ukus žirija i glasača Oktavijana ovaj se put poklopio s ukusom inozemnih selektora, pa su upravo ti filmovi uglavnom i ponijeli nagrade. Znatan broj takvih, istaknutih kratkih filmova podigao je kvalitetu festivala, pa je konkurencija 26. DHF bila vjerojatno najjača u ovom desetljeću. Loš nuzefekt je, međutim, bio taj da je na DHF bilo malo zapaženih premijera. Praktički svi nagrađeni filmovi festivala već su u Hrvatskoj prikazani. Čini se kao da će budući organizatori DHF morati birati između dva zla: ili će konkurencija biti nerelevantna - što se događalo posljednje dvije godine kad su selektori “tjerali” premijere - ili će festival imati okus repriznog podgrijanog ručka.
Ježeva kućica
Kako god bilo, konkurencija DHF bila je solidna. Bez nagrada su ostali neki vrlo zvučni filmovi, poput dokumentarca “Gazda” koji je prošle jeseni prodrmao Hrvatsku, ili filma “Po čovika” koji se iz Toronta vratio s nagradom.
Ipak, nagradama žirija i kritike je teško naći zamjerke, jer su nagrađeni filmovi vrlo dobri. Sikavica je dosad bio znan kao dobar dokumentarist, a sa “Zviri” je prvi put to dokumentarno iskustvo preveo u igrano-filmski jezik. Latio se provokativne društvene teme (divlje gradnje i kulture bezakonja u Dalmaciji), našao način da se s tom temom bavi fokusiran na likove, te režijski jezik za taj pristup.
“Oni koji dolaze i odlaze” - pak - dosad je najbolji film samozatajnog i vrsnog filmskog autora Poljaka koji je najveći medijski “publicitet” dosad stekao kad se našao na udaru sramotnog blaćenja braniteljskih skupina zbog rada u HAVC-ovom savjetu. Prateći skrivenom kamerom partijanere, turiste, supijanu omladinu i ranoranilačke penzionere na splitskoj plaži, Poljak pripovijeda vizualno intrigantnu, a zapravo potresnu priču o licu i naličju turizma. On prikazuje supostojanje dvaju svjetova - jednog koji pokušava živjeti normalno i kojem je plaža dio komunalne kulture, te drugog koji raspušteno orgija u “drugoj Ibizi”. Poljakov film morao bi biti polazišni materijal za svaku sociološku i političku raspravu o održivom turizmu i statusu obale.
Što se - pak - “Ježeve kućice” tiče, taj film nakon nagrada u Annecyju i na trima hrvatskim festivalima (Animafest, Split i DHF) postaje mali društveni fenomen. Čini se kao da je Ježurko Ježić postao amblematski lik otpora protiv potiskivanja zajedničkog nasljeđa.