Na samom početku filma vidimo mutni, tehnički ne baš bajni snimak snimljen videokamerom iz osamdesetih godina. Na staroj VHS snimci vidi se primanje u jugoslavenski Savez pionira u jednoj beogradskoj osnovnoj školi. Prvoškolci i prvoškolke odjeveni su u bijele košulje, svečano nervozni te u glas ponavljaju pionirsku zakletvu koju dobro pamte svi dovoljno stari da su rođeni u Jugoslaviji. A dok mali pioniri obećavaju da će biti pošteni i iskreni drugovi, da će čuvati tekovine revolucije i podržavati sve progresivne koji se bore za slobodu i mir, naratorica filma obavještava nas kad je zakletva snimljena. Riječ je o kućnom videu njezina primanja u pionire, a video je snimljen u jesen godine 1989.
“Godina 1989. nije se činila kao neka posebna godina”, kaže u filmu naratorica i redateljica filma Marta Popivoda . Danas mi naravno znamo da jest bila posebna. Samo nekoliko tjedana nakon što je snimljen taj video, u Gdansku i Temišvaru počet će raspad komunističkog istoka. Koji tjedan potom, svjetina će srušiti berlinski Mauer, a Ceausescu će se naći pred vodom za egzekuciju.
Samo nekoliko mjeseci nakon nastanka snimke, svijet kojem se sedmogodišnja Marta Popivoda zaklela na vjernost nestat će kao da ga nije bilo. Cijeli svijet, čiji neodvojivi dio je bilo i primanje u pionire, isparit će u dim. Djeca koju u kadru gledamo kako se zaklinju socijalizmu neće u tom socijalizmu živjeti, a njihova pionirska zakletva pretvorit će se u samo još jedno od mnogih kolektivnih krivokletstava njihove generacije i generacije njihovih roditelja.
Tim videom - videom redateljičina primanja u pionire - počinje dokumentarni film “Jugoslavija, kako je ideologija pokretala naše kolektivno telo”, eksperimentalni dokumentarac koji kao autorica potpisuje Beograđanka Marta Popivoda (1982.), videoumjetnica, redateljica i kustosica koja živi između Beograda i Berlina.
U svom filmu Marta Popivoda donosi obilan arhivski materijal kojim dokumentira povijest masovnih skupova i političkih okupljanja u razdoblju Jugoslavije te pokušava ispričati priču o usponu i padu jedne ideologije kroz njene masovne skupove, agitaciju i mitinge.
Film Marte Popivode premijerno je prikazan ove zime u Berlinu u programu Forum Expanded, krilu Berlinalea posvećenom eksperimentalnim filmovima. Svoju post-Yu premijeru film je doživio ovog tjedna u Sarajevu, gdje se i publika s ovih prostora mogla premijerno upoznati s filmom koji na originalan- ali i provokativan - način bavi našom ideološkom jučerašnjicom.
“Jugoslavija, kako je ideologija pokretala naše kolektivno telo” je, naravno, samo jedan u mnoštvu suvremenih znanstvenih, galerijskih, medijskih i umjetničkih projekata koji se bave jugoslavenskim socijalizmom, a ti projekti variraju od videoradova i fotografskih izložbi arhitekture, pa do velikih izložbenih projekata kao što je “Socijalizam i modernizam” Muzeja suvremene umjetnosti.
No, i izložba Mirjane Kolešnik u MSU, kao i većina novih rekapitulacija socijalističkog naslijeđa, bavi se onim aspektom socijalizma za kojim naša kultura danas osjeća latentnu žudnju. U eri rekonzervatizacije društva, buma religioznosti, u eri divljeg urbanizma, prezira prema planiranju i prema modernosti, većina znanstvenih i umjetničkih projekata o socijalizmu i oko njega bavi se onim aspektima “ancien regimea” koji nam danas “fale”: modernizacijom, industrijalizacijom, urbanim planiranjem, arhitekturom javnih prostora, spolnom ravnopravnošću. Marta Popivoda ne bavi se tim “visokim”, “prosvjetiteljskim”, emancipirano modernističkim aspektima socijalizma.
Naprotiv, ona se hvata onog aspekta Jugoslavije kojeg se čak i deklarativni jugonostalgičari u nekoj mjeri srame. U filmu ona se bavi masovnim mitinzima, paradama, agitpropovskim skupovima te ponajviše i ponajprije sletovima za Dan mladosti - dakle, upravo onom sastavnicom socijalizma koja je u masovnoj memoriji stekla reputaciju glupih, totalitarnih i prezrenih.
Ujedno, to je aspekt jugoslavenskog socijalizma koji Jugoslaviju ne izdvaja kao iznimku iz ostatka (sovjetske) komunističke Europe, nego upravo aspekt koji je bio navlas isti i u Beogradu, i u Moskvi, i u Bukureštu, kao što je i danas u Pjongjangu. Marta Popivoda - ukratko - iz pozicije suvremene ljevičarske kustosice ulazi u materijal koji je sramno srce tame jugoslavenske ljevice. U materijal, koji gledatelja koji se sjeća tih prizora mora ponukati na preispitivanje - kako sam ovo mogao trpjeti? Zašto sam u ovom sudjelovao? Kako mi nije bilo nelagodno? Ili bar smiješno?
Kod Popivode, međutim, nema zgražanja ni distance. Umjesto toga, ona titovski mitingaški kič kontekstualizira u zanimljiv vizualni esej koji pripovijeda povijest masovnih okupljanja i kolektivnih gibanja na ovim prostorima. Film prvo prikazuje poslijeratne parade i mitinge za Tita, a protiv monarhije.
Potom radne akcije, sa stotinama zabrađenih seljanki i štrkljavih omladinaca koji koordiniranim pokretima polažu željezničke pragove i tabaju put. Potom slijede sletovi. U jednom trenutku - kao navještaj napuknuća “kolektivnog tijela” - autorica donosi sačuvane snimke studentskih nemira ‘68., s mladim studentima koji “provociraju režim” tako što skandiraju - Titu! Potom slijede prizori Plavog vlaka, Titova ispraćaja, pogreba i žalovanja.
Pa još štafeta mladosti, još sletova. Na kraju stižu prvi nacionalistički mitinzi - miting na Gazimestanu, pa protuvladini protesti u Beogradu tijekom devedesetih, pa rušenje Miloševića i mladi Đinđić koji govori svjetini. U sredini tog dijela filma nalazi se miting na Gazimestanu 1989. kojim je Slobodan Milošević najavio (a na neki način - i započeo) rat.
Taj gazimestanski govor često je citiran i parcijalno publiciran, no u filmu Marte Popivode prvi sam ga put čuo i vidio reproduciranog cijelog, a činjenica da je riječ o daleko najduljem arhivskom komadu u filmu jasno pokazuje da je i za autoricu Gazimestan razdjelnica: kolektivno se tijelo raspalo, a umjesto koreografiranog komunističkog kolektiviteta sad imamo neku novu masu - ljutitu, mračnu, osvetničku, oboružanu slikama kraljeva i ikonama.
Arhivski odsječci u filmu intrigantno su odabrani i vrlo poučni. Za početak, mnoge nekoć ili danas slavne osobe otkrivamo na tim snimcima u drugim i neočekivanim kontekstima. Tako Miku Tripala - budućeg lidera Maspoka - vidimo kao omladinca u bijelom koji Titu predaje štafetu. Na jednom od sletova Dana mladosti iz osamdesetih u stražnjem redu opažamo mlađahnog funkcionara s jež frizurom - Miloševića.
Mnogo se danas zna o Gazimestanu, no zaboravlja se da je to bio službeni federalni protokolarni događaj na kojem je po dužnosti bio i predsjednik predsjedništva Jugoslavije Janez Drnovšek. Budućeg lidera slovenske liberalne ljevice gledamo tako kako sjedi na kosovskom proplanku, sluša Miloševićev govor o “oružanim borbama koje nisu isključene” i koluta očima. Nekoliko redova iza njega je još jedno poznato lice: Ljubiša Samardžić.
Drugi zanimljiv aspekt materijala koji je skupila Popivoda jest i promjena vizualne estetike masovnih skupova. Na početku, ta je estetika posve socrealistička: tu su veliki posteri političara, kartonske makete, strojni korak s puškama, tijela u geometrijskim koreografijama te sletske slike sačinjene od bojanih papira (zanimljivo je da su ovaj tipični alat totalitarizma danas u komunikacijskom arsenalu zadržali samo nogometni navijači: je li nogometna okuka danas ostala jedino prihvaćeno utočište kolektivizma?).
Od sedamdesetih, a pogotovo u osamdesetima, ikonografija i vizual masovnih sletova se mijenjaju i počinju postmodernizirati. U priču ulaze pop-kultura, rok muzika, pop-art, moderni teatar, a vizualizacija poprima pomodne karakteristike razdoblja neoromantizma i rane postmoderne. Gledajući Popivodin film bio sam iznenađen uvidom da mi se ti “moderniji” sletovi danas čine odbojnijima i neukusnijima nego poslijeratni.
Očito je riječ o tome da kod ranih sletova forma totalitarnih “tijela u pokretu” odgovara sadržaju, a oboje horizontu očekivanja kulturne memorije. Sletovi iz osamdesetih koriste individualistički i nekonformistički imaginarij pop-kulture da bi ga preveli u konformni kolektivizam, a to izgleda beznadno odbojno, pogotovo zato što je impregnirano danas teško svarljivim dizajnom 80-ih. Gledajući te prizore, pomislio sam kako ne bih volio da to bude slika koju će moje dijete imati o epohi u kojoj sam odrastao.
Ne znam je li Marta Popivoda - inače članica kustoskog kolektiva Teorija koja hoda - gledala fascinantni film rumunjskog kustosa i likovnog umjetnika Andreia Ujice “Autobiografija Nicolae Ceausescua”. Ne znam da li je, ako ga je gledala, utjecao na njen film. No, postoji dosta podudarnosti u načinu na koji Ujica i beogradska autorica koriste oficijelne slike jednog sustava ne bi li ispričali priču koju taj sustav o sebi nije kanio ispričati. Između briljantnog rumunjskog filma i Popivodina dokumentarca postoje, međutim, i razlike. Prva od njih što kod Ujice nema ni rečenice naratora, on Ceausescua pušta da se “sam objesi”, dok kod Popivode nalazimo na sporadičnu naraciju, štedljivu i potpuno osobnu, u prvom licu.
Druga i veća razlika je ideološko opredjeljenje. Ujica je nedvosmisleni antikomunist i njegov film je trosatna, ljutita osuda diktature, to efektnija jer ju je sastavio od slika koje je sam diktator kreirao. Marta Popivoda se deklarira kao intelektualne ljevičarka, a u jednom od prizora meteža na beogradskim ulicama 2000. ona krši pravilo i prvi put u filmu počinje politički tumačiti. “Mislili smo da se borimo za demokraciju”, veli, a zapravo smo se borili za kapitalizam. Pa ako se autoričina osobna pozicija i može tumačiti kao “jugonostalgičarska”, kao žudnja mlade obrazovane ljevičarke za jednim setom ideala, njen film kompleksniji je od tako banalne nostalgije.
Suočavajući nas s tisućama tijela u pokretu - koreografiranih, orkestriranih, estetiziranih, podvrgnutih “široj slici” - Popivoda nam u nos natura istinu. Istinu da su to naši očevi i djedovi. Da su oni to društvo živjeli, nerijetko u to društvo vjerovali, i da je podvrgavanja sletskom prizoru zapravo metafora cijelog seta vrijednosti podvrgavanja kolektivu na kojem je to društvo počivalo. Ako u to nisu vjerovali, kako su sudjelovali/ kako živjeli? Ako jesu vjerovali, kad su prestali? Kad je to nestalo? I kako se umjesto te jedne vjere pojavila druga?
Nisu to pitanja na koja film Marte Popivode daje odgovor, no film beogradske autorice postavlja ih na zanimljiv način i tjera nas da mućnemo glavom. Da se prisjetimo, među ostalim, kako vjere jedne generacije već bliskom potomstvu mogu izgledati žalosno smiješno. Te da se to može dogoditi i setu uvjerenja u kojem se samodopadno pacamo danas.