PIŠE JURICA PAVIČIĆ

67. BERLINALE: NOVI POLITIČKI PEJZAŽ ZAPADNOG SVIJETA Poljakinja protiv Crkve, patrijarhata i nacionalizma

YouTube

Treći dan filmskog festivala obilježile redateljice iz Istočne Europe

Konzervativni politički val koji je zahvatio Zapad pobudio je - očekivano - i filmsku reakciju. U programu 67. Berlinala niz je filmova koji se na razne načine bave novim političkim pejzažem zapadnog svijeta. Jedan od njih prikazan je u Berlinu trećeg dana natjecateljskog programa.

Taj film stigao je iz Poljske, nastao je prema jednom od najistak­nutijih suvremenih poljskih romana, a autorica mu je redateljica koja je kao malo koji istočni filmaš prebrodila tranziciju te spojila istok i zapad. Ona je Agnieszka Holland, a film je “Pokot” (Ulov).

Politički pamflet 

Agnieszka Holland Poljakinja je, praški đak, bila je u klasi s Rajkom Grlićem. Karijeru je počela u komunističkoj Poljskoj, radila je politički provokativne filmove, da bi 1988. prešla na Zapad i snimila film o martirskoj figuri poljskog katoličkog antikomunizma - ubijenom svećeniku Jerzyu Popieluszku. Tijekom ovog stoljeća Holland je razvila drugu i potpuno fascinantnu karijeru: počela je režirati za HBO te je režirala znatne dijelove klasičnih serija HBO-ove produkcije poput “Žice” ili “Treme”. Kad je HBO ušao u istočnu Europu, prva serija koju su snimila bila je serija Agnieszke Holland “Gorući grm” o jednom drugom martiru antikomunizma, Janu Palachu.

 

Holland se sada vratila u kina filmom koji je nastao po i u nas prevedenom romanu poljske književnice Olge Tokarczuk “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju”. Junakinja romana i filma je Duszejko, postarija nastavnica engleskog, vegetarijanka koja živi na selu, bavi se horoskopom, a u karpatskoj dolini u kojoj živi drže je za staru ludaču. Jednog dana junakinji (Agnieszka Mandat) nestanu psi. Uskoro, u dolini se počinje odvijati niz grotesknih ubojstava u kojima stradavaju načelnik, šef policije, biznismen, čak i svećenik. Zajedničko im je da su svi lovci.

Krimić Olge Tokarczuk bio je vegetarijansko-hipsterski obračun s muškom kulturom lova koja je u Poljskoj isprepletena i s katoličkom liturgijom. Od nastanka knjige prošlo je neko vrijeme, Poljska je krenula u smjeru u kojem je krenula, pa je adaptacija neizbježno i puno žešće politična. Čitatelj knjige relativno rano shvati tko je u dolini ubojica - što je u knjizi bila žanrovska slabost. Holland je uvidjela tu slabost, odmaknula se od krimića i film usmjerila više prema crnohumornom političkom pamfletu. Za Hollandovu, lov je samo metafora podčinjavačkog odnosa prema prirodi i prema slabijima koji je karakterističan za dominantnu kulturu. U toj kulturi sile bitni su suučesnici patrijarhat, nacionalizam i crkva, a žrtva te sprege su priroda, životinje, žene, siromašni - ukratko, svi slabiji. Holland pri tom upravo crkvu prikazuje kao ključnu, otrovnu sastavnicu koja toj kulturi daje legitimitet, a ta jaka antikatolička nota neobičan je kraj puta za autoricu koja je 80-ih snimala film o martiriju jednog svećenika. Holland je - rekli bi TBF-ovci - očito “uvik kontra”.

Nova poetika

Početak natjecateljskog dijela Berlinala obilježili su filmovi redateljica iz istočne Europe. Osim “Ulova”, drugi film koji je skočio u programu je “Duša i tijelo” Mađarice Ildiko Enyedi. Film prati par likova koji rade u jednoj klaonici. Junak (Morcsani Geza) je mršavi, šutljivi računovođa s paraliziranom rukom, a junakinja (Alexandra Borbely) sanitarna inspektorica, usamljenica s očitim komunikacijskim teškoćama. Dvoje junaka prolaze jedno pokraj drugoga svaki dan, sve dok jednog dana ne uvide da iz noći u noć sanjaju identične snove. Od tog časa Enyedin film postaje čudna, antisentimentalna melodrama u kojoj autorica propituje postoje li doista srodne duše, mogu li ljudi biti “stvoreni” jedno za drugo, i što se (ne) dogodi kad u duhovnu vezu uđe fizičko. Lijep film, koji ovdje svi jako vole.

 

Trećeg dana festivala izvan konkurencije je prikazan još jedan film iz našeg susjedstva, “Rekvijem za gospođu J.” mlađeg beogradskog režisera Bojana Vuletića. Junakinja filma (Mirjana Karanović) sredovječna je žena, majka dviju kćeri i radnica propale tvornice koja se hrva s depresijom i planira počiniti samoubojstvo. Da bi se ubila, međutim, mora obaviti niz predradnji, od nabave lijekova, pištolja, do sređivanja groba i posmrtnih papira. Stoga J. tijekom tjedan dana biva usisana u kafkijanski svijet srpske tranzicije, svijet šaltera, administrativnih rašomona, propalih tvornica, radnika koji ne primaju plaću, potvrda i biljega. Svijet koji - ukratko - jako dobro znate.

 

U Beogradu se inače promijenila dominantna filmska poetika, pojavila se generacija koja (rekli bismo - više “hrvatski” nego “srpski”) voli stilizaciju i odmak od realizma. I Vuletićev film je takav, ali je unutar tog mini-trenda dosad i najbolji. Riječ je filmu s finom smjesom humora i sjete, smjesi Kafke, Babaje i Šijana.

Tri slabe biografije

U programu 67. Berlinalea uočljivo je stršao niz biografskih filmova. Dosad su prikazana tri, no ni jedan nije ostavio upečatljiv dojam. “Django” francuskog režisera (debitanta, inače poznatog producenta) Etiennea Komara prati sudbinu jazz gitarista Djanga Reinhardta tijekom 2. svjetskog rata, kad je on istodobno i popularan, ali mu prijeti i opasnost jer je Rom. Film je ovdje primljen vrlo suzdržano, a autoru se prigovaralo i pretjerano fikcionaliziranje Reinhardtove biografije zbog žanrovskog efekta.

 

Mlako je primljen i film o mladom Karlu Marxu američko-haićanskog režisera Raoula Pecka. No, vjerojatno najbesmisleniji film dosad prikazan je “Završeni portret”, film o kiparu Albertu Giacomettiju koji je režirao sjajni američki glumac (i neujednačeni redatelj) Stanley Tucci. Film je temeljen na predlošku američkog likovnog kritičara Jamesa Lorda koji je 1964. u Parizu desetak dana pozirao Giacomettiju za portret, i o toj sesiji napisao - knjigu! Još je luđe da je Tucci oko te efemerne anegdote izgradio i film koji se uglavnom zbiva između ateljea i birtije, te u kojem Geoffrey Rush otjelovljuje Giacomettija kao teatralnu karikaturu. “Final Portrait” je, ukratko, ekranizirana trač-partija koja je Rushu poslužila za ponešto glumačkog razmetanja.

 

Izdvajamo