Branko Nađvinski jest, mora se priznati, sazrio kao urednik i voditelj. Pronašao je ton koji ne iritira, koncentriran je na sugovornike, a ne na sebe. Shvatio je da nije zabavljač, nego novinar. Okupio je u studiju šaroliku ekipu u povodu prilično bezazlena fizičkog sukoba dvojice tinejdžera i njihova profesora, čovjeka pred mirovinom.
Krepki taj profesor, čiju opširnu izjavu slušamo u uvodnom prilogu, zaista nije tečajem rada u prosvjeti izgubio élan vital, čim je kadar svladati tinejdžerske bandite, čim je eto uopće kadar to i pokušati.
Panika je neviđena. Profesori i nastavnici su se počeli javljati po internetu sa svojim negativnim iskustvima. Mladež je, tvrde, podivljala, a zakon ih štiti.
Prije svega, ako su rabijatni klinci gorući problem našega društva - onda ozbiljnih problema zapravo i nemamo. U potrazi za ekstremima reporterka je pronašla i nastavnicu, po naglasku i kadru očito iz Karlovca, kojoj je učenik zaprijetio da će je pronaći dok, zna gdje, sama šeće pse. Učenik tako serijski oštećuje automobile profesorica kad zaprimi negativnu ocjenu...
Svi ti primjeri očito nemaju veze s obrazovanjem, negoli s kriminalom. Kriminalno ponašanje se ne sankcionira u okviru škole. Bilo kako bilo, učenika osnovne škole ne možeš isključiti iz nastave, ali učenika srednje škole, bez obzira na razumljive prepreke, ipak - možeš.
Nađvinskome palac gore i jer je najviše prostora dao Dariju Topiću, maturantu Prve zagrebačke gimnazije, koji je iznio više trijeznih i dobro složenih činjenica. Prije svega, da nasilje počinje malo-pomalo, da se isprva čini kao bezazlena šala, da učenici koji se suprotstave profesoru postaju kul, grade popularnost. Trenutak kad se prijeđe granica između šale i sistematskog zlostavljanja jest kasno utvrđivati naknadno.
Nađvinski, ispravnim novinarskim njuhom, upita ga koliko li je, po prilici, učenicima potrebno da “skeniraju” novog profesora?
“Oko dva tjedna”, odgovara tinejdžer. Zaključak: svaki je profesor kovač vlastite sreće. Ako se ispočetka postavi autoritativno, što ne znači i strogo, teško će postati žrtva učenička.
Zanimljiva bijaše i Dubravka Miljković, psihologinja, traži rješenje za one koji se nisu rodili kao superheroji, barem ne u očima svojih đaka. Njima predlaže da usvoje komunikacijske vještine, educiraju se. Vjerujem u taj način poboljšavanja ljudi, međutim možda je u nekim godinama i za njihovo usvajanje kasno.
Sociolog Renato Matić kaže kako je korijen nasilja u društvu našem, gdje se promovira uspjeh i samo uspjeh. Nasilje se suptilno reklamira kao dobrodošlo u politici, ekonomiji.
Zbori i neka savjetnica ministrice znanosti i obrazovanja, ništa vrijedno pažnje, umjereno optimistična je Suzana Hitrec, šefica Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja, jezgrovit je i pedagog Siniša Opić...
Od svih iznesenih jedino je glupa ideja da se napad na profesora izjednači s napadom na službenu osobu. Nije naš problem manjak, nego višak službenih osoba.